U periodu od 17. do 28. jula 1993. godine, na području bugojanske općine vođena je odlučujuća bitka za opstanak Bošnjaka Bugojna i legalnih institucija Republike Bosne i Hercegovine, a tokom ovog perioda, ustaški teroristi su pobili 54 nevinih civila.

Snage tzv. Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Bugojno, inspirisane idejom instaliranja vlasti paradržavne tvorevine “Hrvatske Republike Herceg – Bosna” (“HR HB”) i na području bugojanske općine i u konačnom pripajanju ovih prostora Republici Hrvatskoj (RH), 17. jula 1993. godine su otpočele otvorenu agresiju na Bošnjake Bugojna, njihovu imovinu i sve ono što je na ovim prostorima predstavljalo državu, odnosno Republiku Bosnu i Hercegovinu.

U odlučujućoj bitki za odbranu života ljudi, njihove imovine, grada i općine Bugojno, pa u krajnjem i države BiH, snage Armije i MUP RBiH, potpomognute svima onima kojima je RBiH bila u srcu, uspijevaju nakon teških i neprekidnih jedanaestodnevnih borbi da zaustave agresiju tzv. HVO, da poraze i protjeraju snage tzv. HVO lojalne paradržavnoj tvorevini “HZ HB” i Republici Hrvatskoj, sa prostora općine Bugojno. U toku realizacije agresorskih ciljeva – podčinjavanja Bošnjaka vlasti paradržavne tvorevine “HZ HB”, odnosno njihovom “eliminiranju” sa ovih prostora, vojne i policijske formacije HVO Bugojno su počinile mnogobrojne i raznovrsne zločine nad Bošnjacima Bugojna. Najteži i najmnogobrojniji zločini su počinjeni u naseljima Vrbanja, Donjići i Čaušlije.

U naselju Vrbanja ubijeno je 45 lica – Bošnjaka, žena i muškaraca, uglavnom civila, starosti od 19 do 82 godine. Tada su ustaški teroristi pobili sljedeće civile:

Hamdija Alić, Hašim Alić, Raif Cetin, Ahmet Čizmo, Zenuh Čizmo, Zahid Čizmo, Emina Delić, Hajrudin Delić, Sulejman Delić, Refik Elkaz, Džemal Grižić, Rabija Grižić, Vehab Habibović, Sulejman Hadžibegović, Smail Hodžić, Mujo Hozić, Mirsad Huskić, Hajrija Karagić, Hatidža Karagić, Sadik Karagić, Samir Karagić, Nazif Krkić, Emin Ledenko, Sead Mastalić, Esad Mušić, Nermin Nuhić, Almir Šehić, Selmir Šehić, Elvedin Šeho, Amir Šošić, Muharem Šušić, Ekrem Talić, Mesud Talić, Senad Talić, Senad Teskeredžić, Sanija Učanbarlić, Đulsa Ugarak, Rabija Ugarak, Juso Velagić, Muharem Velagić, Nuhan Velagić, Razija Velagić, Sadik Velagić, Sulejman Velić i Nedžad Zulić.

Ubistva su izvršena pojedinačno i masovno. Tijela su pronalažena u masovnim grobnicama, ali i na pojedinačnim lokacijama. Masovne grobnice su otkrivene na livadi vlasništvo Fehke Velagića, pored putne komunikacije Bugojno – Gornji Vakuf, na livadi vlasništvo Mustafe Čolića, dvije masovne grobnice, ispod bazena za vodu i neposredno uz makadamski put. Masovna grobnica je otkrivena i u rejonu Bagarića gaja, a rijeka Vrbas je takođe predstavljala svojevrsnu masovnu grobnicu, jer su u i oko rijeke pronađena tijela 11 žrtava zločina. Gotovo na svim žrtvama zločina, uočeni su tragovi zlostavljanja prije smrti, odnosno tragovi masakriranja tijela nakon smrti. U kakvim su mukama tada umrli mnogi Bošnjaci, nama vjerovatno nikad neće biti poznato.

I u naselju Donjići, u blizini ATP “Špedicija” i Prve osnovne škole (tada OŠ “Vojin Paleksić”), je počinjen masovni zločin nad Bošnjacima. Pripadnici I bojne 104. HVO brigade “Eugen Kvaternik” ubili su šestoro Bošnjaka. U ovom naselju su ubijeni:

Bahrija Ćatić, Fahrudin Ćatić, Sulejman Fuka, Fahrija Haračić, Nejra Ramić i Nusret Ramić.

Njihova tijela, u nekoliko slučajeva i masakrirana, pronađena su, uglavnom, na mjestima ubistva.

U naselju Čaušlije, u rijeci Vrbas, pronađena su tijela trojice ubijenih Bošnjaka, civila starije dobi:

 Nusret Ćatić, Sead Ćatić i Huso Husić.

Na tijelima žrtava su bili vidljivi tragovi teškog fizičkog zlostavljanja prije smrti.

Pored zločina ubistva, pripadnici HVO Bugojno su veći broj Bošnjaka zatočili u logoru u Motelu “Akvarijum”. Zatočeni Bošnjaci, njih 45, među kojima i djeca od dvije godine, žene i starije osobe, bili su žrtve različitih oblika zlostavljanja. Svi su bili izloženi psihičkom zlostavljanju, prisiljavani da posmatraju fizičko zlostavljanje ostalih zatočenika, da pjevaju ustaške pjesme, prijećeno im je smrću, a posebno su iznurivani glađu i žeđu. Veći broj zatočenih Bošnjaka je fizički zlostavljan – premlaćivan, kao i odvođen na prisilni rad na linije fronta između Armije RBiH i HVO. Od svih zatočenika je opljačkana sva imovina koju su posjedovali. Neki su od posljedica zlostavljanja umrli nedugo nakon oslobađanja iz logora, a mnogi i danas osjećaju posljedice fizičkog zlostavljanja.

Nemoguće je ne spomenuti i silovanje jedne zatočene Bošnjakinje, počinjeno od strane većeg broja pripadnika tzv. HVO Bugojno u više navrata.
I Bošnjaci prisiljeni na predaju snagama I bojne 104. HVO brigade “Eugen Kvaternik”, u naselju Donjići, bili su izloženi fizičkom i psihičkom maltretiranju. Prisiljavani su da drže ruke na vrelim zidovima prethodno zapaljenih kuća, a u slučaju pomjeranja bili su udarani.
Kako životi Bošnjaka, tako je i njihova imovina bila predmet činjenja zločina od strane zločinaca iz tzv. HVO Bugojno. U naselju Vrbanja, gdje su zločinci provodili politiku potpunog uništenja Bošnjaka i njihove imovine, namjerno je uništeno ili oštećeno preko 95 % stambenih i pratećih objekata, a materijalna šteta je procijenjena na više od 6,5 miliona KM. Zločinci nisu samo uništavali bošnjačku, već i društvenu imovinu. Da bi uništili dokaze o počinjenim zločinima, neposredno pred povlačenje sa teritorije Bugojna, minirali su i zapalili Vilu “Gorica” i Motel “Akvarijum”. Materijalna šteta na ovim objektima je procijenjena na 6, 5 miliona KM. Na kraju, možemo zaključiti da su snage tzv. HVO Bugojno počinile brojne zločine nad Bošnjacima Bugojna, ubijali su ih, zarobljavali, držali u zatočeništvu, zlostavljali, silovali, pljačkali, uništavali njihovu imovinu, a sve sa ciljem njihovog potpunog uništenja na prostorima Bugojna.

Iako je Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA) još 2007. kompletirala cijeli slučaj, a Haški tribunal davno dostavio predmete pod oznakom A za devet pripadnika tzv. HVO zbog zločina počinjenih na teritoriji bugojanske općine (što znači da postoji osnov za njihovo procesuiranje), za zločin u Vrbanji odgovarao je jedino Slavko Šakić koji je, nakon sporazumnog priznanja krivice, osuđen na kaznu od osam i po godina. Nažalost, dvadeset godina je moralo da prođe, a da se skoro ništa ne uradi po pitanju kažnjavanja izvršilaca zločina. Po navodima žrtava, ostali neprocesuirani zločinci su: Vlado Šoljić, Anto Bagarić, Ivica Lučić, Franjo Bodrušić, Anto Bijader, Ivica Pavić, Mario Crnac i Zlatko Zelić.