Operacija “Namjerna sila” (eng.:Operation Deliberate Force) je bila vojna intervencija međunarodne zajednice sa NATO savezom i SAD-om na čelu koja je imala za cilj da onemogući vojni arsenal Srba prilikom njihove agresije u Republici Bosni i Hercegovini, a koji je prijetio i/ili napadao UN-ove ” sigurnosne zone ” u RBiH. Operacija je počela oko dva sata ujutro, 30. augusta 1995. godine i završila se 20. septembra 1995. godine, a uključila je oko 400 aviona i 5000 ljudi iz 15 zemalja svijeta. Tokom operacije izvršeno je 3.515 letova protiv 338 ciljeva. Avioni koji su učestvovali u operaciji su letjeli iz vojne baze u Italiji i sa američkog nosača aviona Theodore Roosevelt. Otprilike 68% bombi korištenih u operaciji su bile tipa ”precizno navođene municije”.

Srpski PVO sistem koji se sastojao od aviona i PAT postrojenja je učinio operaciju opasnim poduhvatom. Dana 30. augusta 1995. godine francuski Mirage 2000 borbeni avion je oboren od strane srpskog protivavionskog topa. Ipak, operacija je bila efikasna i dovela je agresora za pregovarački sto.

Za realizaciju operacije Neretva ’93 ključno je bilo savjetovanje vojnog vrha RBiH, održanog 21. i 22. augusta 1993. godine u Zenici. Naređeno je zauzimanje sela Vrdi (koje je bilo ključno za tzv. “HVO” Mostara), deblokada Donje i Gornje Drežnice, deblokada puta Jablanica –  Mostar, kao i oslobađanje Prozora.

Ukratko, vojni vrh RBiH je zaključio da je došlo vrijeme za izvođenje veće ofanzive koja bi obuhvaćala područje od Bugojna do Mostara, a u koju bi bile uključene snage 3, 4. i 6. Korpusa. Krajem avgusta, vrh Armije je dijelovima snaga spomenutih korpusa uputio pripremne naredbe za nadolazeću
ofanzivu, u kojima su isticani ciljevi i pravci djelovanja. U samim pripremama za Neretvu ’93 dovučena su i pojačanja iz opkoljenog Sarajeva (1. Korpus), kako bi se ostvarila dodatna premoć nad tzv. “HVO”.

Sam tok operacije Neretva 93, general ARBiH Sefer Halilović je opisao sljedećim riječima:

Nakon temeljnih priprema operacija “Sana ’95” je započela 13. septembra 1995. godine, tačno u 6 sati. Već u 6 sati i 30 minuta, snage Armije Republike BiH probile su neprijateljsku linija odbrane na nekoliko mjesta. Iza ponoći, tačnije u 1 sat i 10 minuta, jedinice 502. viteške brdske brigade ušle su u Bosanski Petrovac, a nastavak dana iskorišten je za čišćenje terena i likvidiranje i zarobljavanje razbijenih neprijateljskih snaga srpskog agresora. U Bosanskom Petrovcu zaplijenjene su velike količine naoružanja, municije, artiljerijskih oruđa, materijalno-tehničkih sredstava, ratne tehnike i opreme.

Početak borbe

Nakon kraćeg odmora, 16. septembra 1995. godine, preneseno je naređenje komandanta Petog korpusa, generala Atifa Dudakovića, da se forsiranim maršom krene prema Ključu. Jedinice su motornim vozilima u marševskoj koloni upućene ka Ključu. Prema tom gradu krenuli su i pripadnici 510. oslobodilačke brigade koji su vodili uspješne borbe na prvcu Begova Glava – Veliki Ljutoč – Dubovsko – Vrtoče – Bosanski Petrovac. Pripadnici 510. oslobodilačke brigade na čijem je čelu bio komandant Amir Avdić, pješačili su punih 11 sati i prešli blizu 40 kilometara, sve vrijeme vodeći borbu sa neprijateljem. Dolaskom u Krnjušu, ova jedinica obezbjeđivala je lijevo krilo, čime je omugućeno napredovanje 517. slavne brdske brigade prema Sankom Mostu, a 510. slavna i 501. slavna brdska brigada krenule su prema Ključu. Nakon žestokih borbi na Laništu, u Velagićima i u Pudinom Hanu oko 21.00 sat jedinice 501. i 510. brdske brigade pobjedonosno ulaze u Ključ. Vremena za slavlje nije bilo, već narednog dana u ranim jutarnjim satima 510. slavna brdska brigada u borbenom poretku kreće ka Sanskom Mostu. U donjim Ramićima razbijena je četnička Zvornička brigada, a žestoke borbe vođene su i u rejonu Krasulja, a nakon njihovog oslobođenja na red je došlo i Vrhpolje.

Ključko- Sanski borci pobjedonosno su se vraćali u svoj zavičaj. Sanski Most je bio tu, tik pred njima. Svjesni snage jedinica Petog korpusa Armije BIH četnici su rejonu Sanskog Mosta organizovali odsudnu odbranu. Nešto prije dolaska snaga Armije Republike BiH, u rejon Vrhpolja agresorske snage uspjele su minirati most u Vrhpolju i time privremeno usporiti napredovanje jedinica Petog korpusa.

Sastanak krajiških generala – Dudakovića i Alagića

Vrijeme do oslobođenja Sanskog Mosta počelo se mjeriti minutama. Naime, usiljenim maršom iz srednje Bosne preko Drvara stizala je već legendarna 17. viteška krajiška brigada iz sastava Sedmog korpusa Armije BIH. Približavao se trenutak fizičkog spajanja dva najslavnija korpusa Armije BiH – Petog i Sedmog – dvojice legendarnih krajiških komandanata i generala, Atifa Dudakovića i Mehmeda Alagića. Dana 19. septembra 1995. godine, komandant Sedmog korpusa Armije BIH, general Alagić izdao je naređenje za marš u pravcu Bosanskog Petrovca, 17. viteškoj krajiškoj brigadi pod komandom majora Sakiba Forića. Formirana je kolona od 125 motornih vozila i krenula pravcem Travnik – Novi Tavnik – Bugojno – Kupres – Livno – Bosansko Grahovo – Bosanski Petrovac.

I pored izvjesnih zadržavanja kolone ispred Kupresa i Drvara jedinica je u Bosanski Petrovac stigla u 23.00 sata 20. seštembra 1995. godine. HVO se suprostavljao odluci generala Alagića da preko teritorija pod njihovom komandom uputi svoju jedinicu za Bosansku Krajinu. Bilo je i prietnji da će kolona biti izložena topničkoj vatri. Komandant Sedmog korpusa bio je čvrst u svojoj odluci. Smotru jedinice izvršio je 20. septembra 1995. godine u Bosanskom Petrovcu komandant Petog korpusa Armije BIH general Atif Dudaković. Smotra je izvršena u 12 sati, a raport je predao komandant 17. viteške krajiške brigade, major Sakib Forić. Nakon smotre jedinice ove brigade upućene su u rejon razmještaja. Nakon teških borbi sa neprijateljskom vojskom i oslobođenja Bosanskog Petrovca i Ključa, osjetio se zamor kod  boraca ARBiH. Komandant Sedmog korpusa Alagić, izdao je naredbu da kompletna 77. divizija izvrši pripreme za prebacivanje svojih snaga u Bosansku Krajinu. Također, izdana je naredba za pripremu 308. brigade, a potom je traženo od komandanta Armije RBiH, generala Delića, da se na pravac Bosanske Krajine upute i dijelovi snaga iz ostalih korpusa Armije RBiH. Dijelovi iz ostalih korpusa Armije RBiH po dolasku u Bosansku Krajinu, potčinjavaju se Sedmom i Petom korpusu (Prvi, Drugi, Treći, Četvrti korpus). Gardijska brigada i jedinice “Crni Labudovi”, koje su bile pod neposrednom komandom Generalstaba Armije RBIH. U završnim pripremama za operaciju “Sana 95”, general Alagić je bio jedan od članova tima, koji su usaglašavali borbena sadejstva sa dijelovima Hrvatske vojske i HVO.

Period od 18.09. do 10.10. 1995. godine, karakterističan je po tome da su četnicke snage svim raspoloživim ljudstvom uz angažiranje artiljerije i oklopno-mehaniziranih snaga pokušavali sve vrijeme zaustaviti nadiranje jedinica Armije RBIH. Zajedničkim dejstvima, jedinice 502. viteške brdske brigade, Prve Gardijske i 510. oslobodilačke su 9. 10. 1995. godine, žestoko udarile pravcem Banjići – Smajino Brdo – Donji Dabar – Sanski Most. Napadna djelovanja odvijala su se prema planu i agresorska vojska je bila prinuđena na povlačenje, a jedinice Armije RBiH  pristupile su završnim fazama oslobođenja grada i gonjenja neprijatelja, čije su se snage povlačile u neredu. U Pilipovićima je došlo do fizičkog spoja 502. viteške brdske brigade i Prve Gardijske brigade Generalštaba Armije RBIH, i ove dvije jedinice zajedno silovito kreću ka Sanskom Mostu. Veliki udio u ovom napredovanju snaga ARBiH, dali su artiljerci Petog korpusa.

Ulazak u Sanski Most

Bježeći od Armije BiH koja je nadirala prema Sanskom Mostu, četnici su minirali most na rijeci Sani između Tomine i Vrhpolja kako bi ih tako zaustavili u silovitom napredovanju. To im nije uspjelo. Neprekidno vodeći borbe, uveče 9. oktobra 1995. godine, oko 23,30 sati, dijelovi 502. viteške brdske brigade i BVP-a Petog korpusa prešli su most na rijeci Sani i ušli u centar grada. Neprijatelj je jos pružao žestok otpor iz gradske pošte, međutim ne dugo. Neposredno nakon oslobođenja grada, sa drugih pravaca, vodeći neprekidne borbe , pristižu i drugi dijelovi jedinica iz sastava Petog i Sedmog korpusa Armije RBIH.

Obavještajni podaci govorili su da su stvoreni izvanredni preduslovi za oslobađanje Bosanskog Novog, Prijedora, Bosanske Gradiške, Bosanske Kostajnice i Banja Luke. Dejtonski (ne)sporazum spasio je agresorske snage od konačnog za njih zastrašujućeg poraza.