Za realizaciju operacije Neretva ’93 ključno je bilo savjetovanje vojnog vrha RBiH, održanog 21. i 22. augusta 1993. godine u Zenici. Naređeno je zauzimanje sela Vrdi (koje je bilo ključno za tzv. “HVO” Mostara), deblokada Donje i Gornje Drežnice, deblokada puta Jablanica –  Mostar, kao i oslobađanje Prozora.

Ukratko, vojni vrh RBiH je zaključio da je došlo vrijeme za izvođenje veće ofanzive koja bi obuhvaćala područje od Bugojna do Mostara, a u koju bi bile uključene snage 3, 4. i 6. Korpusa. Krajem avgusta, vrh Armije je dijelovima snaga spomenutih korpusa uputio pripremne naredbe za nadolazeću
ofanzivu, u kojima su isticani ciljevi i pravci djelovanja. U samim pripremama za Neretvu ’93 dovučena su i pojačanja iz opkoljenog Sarajeva (1. Korpus), kako bi se ostvarila dodatna premoć nad tzv. “HVO”.

Sam tok operacije Neretva 93, general ARBiH Sefer Halilović je opisao sljedećim riječima:

Nakon temeljnih priprema operacija “Sana ’95” je započela 13. septembra 1995. godine, tačno u 6 sati. Već u 6 sati i 30 minuta, snage Armije Republike BiH probile su neprijateljsku linija odbrane na nekoliko mjesta. Iza ponoći, tačnije u 1 sat i 10 minuta, jedinice 502. viteške brdske brigade ušle su u Bosanski Petrovac, a nastavak dana iskorišten je za čišćenje terena i likvidiranje i zarobljavanje razbijenih neprijateljskih snaga srpskog agresora. U Bosanskom Petrovcu zaplijenjene su velike količine naoružanja, municije, artiljerijskih oruđa, materijalno-tehničkih sredstava, ratne tehnike i opreme.

Početak borbe

Nakon kraćeg odmora, 16. septembra 1995. godine, preneseno je naređenje komandanta Petog korpusa, generala Atifa Dudakovića, da se forsiranim maršom krene prema Ključu. Jedinice su motornim vozilima u marševskoj koloni upućene ka Ključu. Prema tom gradu krenuli su i pripadnici 510. oslobodilačke brigade koji su vodili uspješne borbe na prvcu Begova Glava – Veliki Ljutoč – Dubovsko – Vrtoče – Bosanski Petrovac. Pripadnici 510. oslobodilačke brigade na čijem je čelu bio komandant Amir Avdić, pješačili su punih 11 sati i prešli blizu 40 kilometara, sve vrijeme vodeći borbu sa neprijateljem. Dolaskom u Krnjušu, ova jedinica obezbjeđivala je lijevo krilo, čime je omugućeno napredovanje 517. slavne brdske brigade prema Sankom Mostu, a 510. slavna i 501. slavna brdska brigada krenule su prema Ključu. Nakon žestokih borbi na Laništu, u Velagićima i u Pudinom Hanu oko 21.00 sat jedinice 501. i 510. brdske brigade pobjedonosno ulaze u Ključ. Vremena za slavlje nije bilo, već narednog dana u ranim jutarnjim satima 510. slavna brdska brigada u borbenom poretku kreće ka Sanskom Mostu. U donjim Ramićima razbijena je četnička Zvornička brigada, a žestoke borbe vođene su i u rejonu Krasulja, a nakon njihovog oslobođenja na red je došlo i Vrhpolje.

Ključko- Sanski borci pobjedonosno su se vraćali u svoj zavičaj. Sanski Most je bio tu, tik pred njima. Svjesni snage jedinica Petog korpusa Armije BIH četnici su rejonu Sanskog Mosta organizovali odsudnu odbranu. Nešto prije dolaska snaga Armije Republike BiH, u rejon Vrhpolja agresorske snage uspjele su minirati most u Vrhpolju i time privremeno usporiti napredovanje jedinica Petog korpusa.

Sastanak krajiških generala – Dudakovića i Alagića

Vrijeme do oslobođenja Sanskog Mosta počelo se mjeriti minutama. Naime, usiljenim maršom iz srednje Bosne preko Drvara stizala je već legendarna 17. viteška krajiška brigada iz sastava Sedmog korpusa Armije BIH. Približavao se trenutak fizičkog spajanja dva najslavnija korpusa Armije BiH – Petog i Sedmog – dvojice legendarnih krajiških komandanata i generala, Atifa Dudakovića i Mehmeda Alagića. Dana 19. septembra 1995. godine, komandant Sedmog korpusa Armije BIH, general Alagić izdao je naređenje za marš u pravcu Bosanskog Petrovca, 17. viteškoj krajiškoj brigadi pod komandom majora Sakiba Forića. Formirana je kolona od 125 motornih vozila i krenula pravcem Travnik – Novi Tavnik – Bugojno – Kupres – Livno – Bosansko Grahovo – Bosanski Petrovac.

I pored izvjesnih zadržavanja kolone ispred Kupresa i Drvara jedinica je u Bosanski Petrovac stigla u 23.00 sata 20. seštembra 1995. godine. HVO se suprostavljao odluci generala Alagića da preko teritorija pod njihovom komandom uputi svoju jedinicu za Bosansku Krajinu. Bilo je i prietnji da će kolona biti izložena topničkoj vatri. Komandant Sedmog korpusa bio je čvrst u svojoj odluci. Smotru jedinice izvršio je 20. septembra 1995. godine u Bosanskom Petrovcu komandant Petog korpusa Armije BIH general Atif Dudaković. Smotra je izvršena u 12 sati, a raport je predao komandant 17. viteške krajiške brigade, major Sakib Forić. Nakon smotre jedinice ove brigade upućene su u rejon razmještaja. Nakon teških borbi sa neprijateljskom vojskom i oslobođenja Bosanskog Petrovca i Ključa, osjetio se zamor kod  boraca ARBiH. Komandant Sedmog korpusa Alagić, izdao je naredbu da kompletna 77. divizija izvrši pripreme za prebacivanje svojih snaga u Bosansku Krajinu. Također, izdana je naredba za pripremu 308. brigade, a potom je traženo od komandanta Armije RBiH, generala Delića, da se na pravac Bosanske Krajine upute i dijelovi snaga iz ostalih korpusa Armije RBiH. Dijelovi iz ostalih korpusa Armije RBiH po dolasku u Bosansku Krajinu, potčinjavaju se Sedmom i Petom korpusu (Prvi, Drugi, Treći, Četvrti korpus). Gardijska brigada i jedinice “Crni Labudovi”, koje su bile pod neposrednom komandom Generalstaba Armije RBIH. U završnim pripremama za operaciju “Sana 95”, general Alagić je bio jedan od članova tima, koji su usaglašavali borbena sadejstva sa dijelovima Hrvatske vojske i HVO.

Period od 18.09. do 10.10. 1995. godine, karakterističan je po tome da su četnicke snage svim raspoloživim ljudstvom uz angažiranje artiljerije i oklopno-mehaniziranih snaga pokušavali sve vrijeme zaustaviti nadiranje jedinica Armije RBIH. Zajedničkim dejstvima, jedinice 502. viteške brdske brigade, Prve Gardijske i 510. oslobodilačke su 9. 10. 1995. godine, žestoko udarile pravcem Banjići – Smajino Brdo – Donji Dabar – Sanski Most. Napadna djelovanja odvijala su se prema planu i agresorska vojska je bila prinuđena na povlačenje, a jedinice Armije RBiH  pristupile su završnim fazama oslobođenja grada i gonjenja neprijatelja, čije su se snage povlačile u neredu. U Pilipovićima je došlo do fizičkog spoja 502. viteške brdske brigade i Prve Gardijske brigade Generalštaba Armije RBIH, i ove dvije jedinice zajedno silovito kreću ka Sanskom Mostu. Veliki udio u ovom napredovanju snaga ARBiH, dali su artiljerci Petog korpusa.

Ulazak u Sanski Most

Bježeći od Armije BiH koja je nadirala prema Sanskom Mostu, četnici su minirali most na rijeci Sani između Tomine i Vrhpolja kako bi ih tako zaustavili u silovitom napredovanju. To im nije uspjelo. Neprekidno vodeći borbe, uveče 9. oktobra 1995. godine, oko 23,30 sati, dijelovi 502. viteške brdske brigade i BVP-a Petog korpusa prešli su most na rijeci Sani i ušli u centar grada. Neprijatelj je jos pružao žestok otpor iz gradske pošte, međutim ne dugo. Neposredno nakon oslobođenja grada, sa drugih pravaca, vodeći neprekidne borbe , pristižu i drugi dijelovi jedinica iz sastava Petog i Sedmog korpusa Armije RBIH.

Obavještajni podaci govorili su da su stvoreni izvanredni preduslovi za oslobađanje Bosanskog Novog, Prijedora, Bosanske Gradiške, Bosanske Kostajnice i Banja Luke. Dejtonski (ne)sporazum spasio je agresorske snage od konačnog za njih zastrašujućeg poraza.

Na dane 27. i 28. septembra 1993. godine održan je historijski Prvi bošnjački sabor. Jedna od ključnih stvari sa ovog sabora jeste da je isti usvojio Odluku o vraćanju starog naziva Bošnjaci. Na osnovu ove odluke, dotadašnji tzv. nacionalno opredijeljeni “Muslimani” u BiH i na području država bivše Jugoslavije su ponovo, nakon jednog vijeka progona i zabrane njihovog imena, ponovo preimenovani u Bošnjake. U svim kasnijim političkim i pravnim dokumentima unutar BiH, na osnovu Ustavnog zakona iz aprila 1994. godine, izvršeno je jednostavno preimenovanje “Muslimana po nacionalnosti” u Bošnjake (čime svakako nije određeno da nijedan građanin RBiH druge vjeroispovjesti ne smije da se izjasni na isti način).

Na samom Saboru mogli su se čuti uvodni govori Alije Isakovića, Alije Izetbegovića, predsjednika Predsjedništva BiH, Mustafe Cerića, naibu-reisa, prof. dr. Muhameda Filipovića i Harisa Silajdžića, ministra vanjskih poslova Vlade RBiH. Nakon toga je skup nastavljen iza zatvorenih vrata. Završni dio, na kome su proglašene odluke Sabora, ponovo je bio otvoren za javnost. Snimak otvorenog dijela je prikazan na TVBiH u ratnom vremenu.

Uvid u snimak Prvog bošnjačkog sabora pokazuje tri bitna utiska. Postojala je potpuna saglasnost učesnika o vraćanju naziva Bošnjak kao historijskog nacionalnog imena. O tome gotovo da nije ni bilo rasprave. Značajne razlike su postojale u tome kako su definirani Bošnjaci kao nacija te kako je definirana Bosna i Hercegovina kao država. Transkript rasprava na Bošnjačkom saboru pokazuje kako su bošnjački predstavnici vidjeli sebe i svoje odnose sa drugim etničkim grupama u jednom od najosjetljivijih trenutaka savremene historije naše države.

Takav uvid potvrđuje da Sabor nije sazvan samo zbog vraćanja historijskog imena. To je bila prigodna dimenzija skupa. Najvažniji razlog sazivanja Bošnjačkog sabora jeste politička priprema za izjašnjavanje u ime Bošnjaka u RBiH o predloženom mirovnom sporazumu koji je poznat po imenima britansko-norveških mirovnih posrednika Davida Owena i Thorvalda Stoltenberga. Ovaj mirovni plan je podrazumijevao stvaranje tri etnički zasnovane republike i međunarodno legalizirao mogućnost podjele RBiH nakon dvije godine života u tzv. “Uniji”.

Važna definicija Bošnjaka

Drugo važno pitanje jest o načinu na koji su definirani Bošnjaci kao nacija na ovom skupu. U svom uvodnom govoru Alija Isaković je rekao: “Ne osjećam potrebu da sebi ili vama objašnjavam naše tradicionalno ime Bošnjak, ime našeg jezika bosanskog i ime naše zemlje Bosne i Hercegovine. Ja ga samo promoviram kao prirodno pravo na tradiciju.” Profesor Muhamed Filipović je u svom uvodnom govoru ostao samo pri tumačenju postojanja integralnog, prvobitnog bošnjačkog naroda i parcijalnih dijelova tog naroda u sadašnjosti. “Ko smo mi, Bošnjaci? Mi, Bošnjaci, smo onaj dio našeg prvobitnog bosanskog naroda koji kontinuira svojstva narodnog bića ove zemlje, ostvaruje unutar tog bića povijesni smisao i sadržaj ove zemlje i nosi njeno povijesno i državno pravo. Mi smo, dakle, nasljednici onoga što je Bosna kao zemlja, kao država, kao povijesni subjekt bila”, rekao je Filipović, tvrdeći da ta identifikacija nije onemogućena odlukom “dijelova prvobitnog bošnjačkog naroda da se identificira i veže za narodnosnu ideju, interese i državno pravo nekih drugih država i naroda”. “Ta njihova odluka, naprotiv, ne da nas same ograničava, kako nam je to bilo često nametano pod izlikom ‘pa vi ne možete biti Bošnjaci jer biste time sami apelirali i prisvajali Bosnu i njenu tradiciju za sebe’, nego nas upravo ovlašćuje na taj korak, naređuje nam da budemo Bošnjaci, da osiguramo i sačuvamo ono što je povijest stvorila dugim svojim radom, dugim djelovanjem najdubljih povijesnih snaga i što je kao takvo preživjelo od osmog stoljeća do danas. Da u tome nije bilo duboke povijesne logike, ne bi se to ni desilo, da Bosna nije milenijska tvorevina svjetskog povijesnog duha, ne bi ona opstala unatoč tolikim protivnicima”, rekao je akademik Filipović. “Bosnu nisu stvorili nikakvi konstitutivni narodi, nego je Bosna proizvela sve svoje ljude i sve svoje narode, dala im krilo u kome rastu i žive”, dodao je akademik.

Pogledajte i postojeći videozapis: