Vijesti i reakcije

DR. MED. KUMBARA: RANJIVOST DRUGOGA NIJE DOZVOLA ZA NASILJE!

HIRURŠKI PRECIZNO MIŠLJENJE DOKTORICE I SPECIJALISTICE PATOLOGIJE dr. med. Alene Kumbara NAKON UBISTVA U HRVATSKOJ.

Njeno mišljenje objavljujemo u cjelosti:

KADA MRTAV ČOVJEK I DALJE PREDSTAVLJA PRIJETNJU: ŠTA JE SIJALO U KRISTIJANU PERIŠU DA SU SE MORALI UDRUŽITI DA TO UGASE?

DR. MED. ALENA KUMBARA
Specijalista patologije

Postoje događaji koji nas potresu, ali postoje i oni koji nas natjeraju da preispitamo mnogo više od samog događaja. Slučaj Kristijana Periša za mene je upravo takav.

Nakon smrti rahmetli Smaje Ćesira i Nikole mislila sam da me malo šta može ovako duboko potresti. Ipak, ovaj slučaj otvorio je pitanja koja prevazilaze jedan događaj i pojedince koji su u njemu učestvovali.

Ne želim nagađati o činjenicama koje ne znam niti donositi presude prije nadležnih postupaka. Ali želim postaviti pitanja koja se ne smiju zaobići.

Šta je to u jednom čovjeku što drugi počnu doživljavati kao prijetnju? Šta ih navede da se udruže protiv njega? I zašto se ponekad čini da čovjek, čak i nakon smrti, nastavlja izazivati reakcije onih koji su ga nadživjeli?

Ne tvrdim da znam šta se dogodilo u glavama ljudi koji su učestvovali u ovom slučaju. Ali me zanima ono što ovakve tragedije otkrivaju o ljudskoj prirodi: predrasude, poslušnost, grupni pritisak, dehumanizacija i, iznad svega, odricanje od vlastite savjesti.

ŠTA JE SIJALO U KRISTIJANU PERIŠU DA SU GA DRUGI MOGLI DOŽIVJETI KAO PRIJETNJU?

Kada pogledam fotografije Kristijana Periša, posebno njegov izraz lica i fizičku građu, nameće mi se pitanje koliko fizički izgled može uticati na način na koji procjenjujemo drugog čovjeka.

Oštre crte lica, snažna fizionomija, ozbiljan izraz ili dominantna pojava mogu kod drugih stvoriti pogrešnu predstavu o nečijem karakteru. Fizičku snagu možemo pogrešno protumačiti kao agresivnost, ozbiljan izraz kao neprijateljstvo, a vlastiti osjećaj nelagode kao dokaz da je neko opasan.

Ne tvrdim da je njegov izgled imao bilo kakvu ulogu u konkretnom događaju. Ali znam koliko često ljude procjenjujemo prema vlastitim projekcijama, a ne prema onome što zaista jesu.

Možda je jedna od naših najvećih zabluda uvjerenje da snažan čovjek ne može biti ranjiv. Da neko ko izgleda ozbiljno ne može biti nježan. Da osoba koja ne izgleda bespomoćno ne zaslužuje zaštitu.

Izraz lica nije karakter. Fizička snaga nije agresivnost. A nečiji izgled nikada ne smije postati opravdanje za nasilje.

POSLUŠNOST AUTORITETU – KADA ČOVJEK PREPUSTI DRUGOME VLASTITU SAVJEST

U čuvenom Milgramovom eksperimentu poslušnosti autoritetu, 65% ispitanika nastavilo je do najvišeg označenog nivoa od 450 volti, vjerujući da drugoj osobi zadaju električne šokove. Šokovi su bili simulirani, ali ispitanici to nisu znali.

Eksperiment je pokazao koliko daleko čovjek može otići pod pritiskom autoriteta, čak i kada vjeruje da svojim postupcima nanosi bol drugome.

Koliko puta se i u stvarnom životu odgovornost pokušava prebaciti na nekoga drugog? „Tako mi je naređeno.“ „Svi su to radili.“ „Nisam ja odlučivao.“

Ali naredba ne briše savjest. Autoritet nije dozvola za nasilje. Odgovornost se ne može prepustiti nadređenom.

Milgramov eksperiment ne objašnjava sam po sebi historijske zločine, uključujući Holokaust, ali nas upozorava koliko poslušnost, ideologija i pritisak okoline mogu uticati na ljudsko ponašanje.

KOLIKO DALEKO ČOVJEK MOŽE OTIĆI KADA DOBIJE MOĆ NAD DRUGIM?

Godine 1974. Marina Abramović izvela je u Napulju umjetnički performans Rhythm 0. Tokom šest sati prepustila je publici da koristi 72 predmeta na njenom tijelu. Među njima su bili cvijet, pero i med, ali i nož, žilet, skalpel i pištolj s jednim metkom.

Ponašanje dijela publike postajalo je sve agresivnije. Njena odjeća je rezana, tijelo povređivano, a ponižavanje je eskaliralo. U jednom trenutku pištolj je stavljen u njenu ruku i usmjeren prema njenom vratu, nakon čega su drugi učesnici intervenisali.

To nije bio naučni eksperiment, nego umjetnički performans. Ipak, otvorio je zastrašujuće pitanje: šta se događa s ljudskim ponašanjem kada neko povjeruje da nad drugim čovjekom ima moć i da za svoje postupke neće snositi odgovornost?

Činjenica da neko ne pruža otpor ne znači da imamo pravo da ga povređujemo. Ranjivost drugog čovjeka nije dozvola za nasilje.

KADA GRUPA POSTANE VAŽNIJA OD SAVJESTI

Psihologija poznaje efekat posmatrača, grupnu konformnost, deindividuaciju i difuziju odgovornosti. Kada se oko nas događa nešto ozbiljno, često očekujemo da će reagovati neko drugi. Odgovornost se raspršuje, pojedinac se priklanja većini, a grupa postaje prostor u kojem ljudi rade ono što možda nikada ne bi uradili sami.

Ali grupa nije moralni štit.

Nije isto biti počinilac, podstrekač, osoba koja prikriva nasilje i osoba koja se boji reagovati. Njihova odgovornost nije jednaka. Ipak, moramo razumjeti da svjesno prikrivanje i podržavanje nasilja mogu omogućiti njegovo trajanje.

Najopasniji trenutak nastupa kada se neprihvatljivo ponašanje počne smatrati normalnim. Kada ponižavanje postane „strogoća“, vrijeđanje „takav mu je karakter“, a zastrašivanje „način funkcionisanja“.

Tada više ne govorimo samo o pojedincu koji nasilje provodi, nego i o sredini koja ga prihvata.

MOBING – NASILJE KOJE OPSTAJE ZAHVALJUJUĆI ŠUTNJI

Ovdje želim napraviti paralelu s mobingom.

Mobing se rijetko održava samo zahvaljujući osobi koja ga provodi. Često mu prostor daju oni koji ga vide, ali šute; oni koji učestvuju u ponižavanju kolege da sami ne bi postali meta; oni koji prikrivaju nepravdu kako ne bi ugrozili vlastiti položaj.

Nepravda se ponavlja, ljudi se na nju navikavaju, a ono što je nekada bilo neprihvatljivo postaje svakodnevica.

Zato se mobing ne može posmatrati samo kao odnos dvije osobe. Moramo govoriti i o odgovornosti kolektiva, rukovodilaca i institucija.

Ne tražim da svako bude heroj niti da se iko izlaže neposrednoj opasnosti. Ali ne mogu prihvatiti da se svjesno prikrivanje nasilja predstavlja kao neutralnost.

Koliko je nepravdi moglo biti zaustavljeno da je samo jedna osoba na vrijeme rekla: NE?

KADA ZDRAVSTVENO STANJE POSTANE POVOD ZA OSUDU

Ne prihvatam ni da se nasilje olako objašnjava alkoholom, drogama ili drugim okolnostima. Psihoaktivne supstance mogu uticati na prosuđivanje i kontrolu ponašanja, ali same po sebi ne objašnjavaju nasilje niti ga opravdavaju. Ljudi pod uticajem istih supstanci ne ponašaju se jednako.

Kao ljekar, posebno sam osjetljiva na situacije u kojima se zdravstveno stanje pogrešno protumači kao pijanstvo, drogiranost ili nepristojno ponašanje.

Epileptični napad, poremećaj svijesti, hipoglikemija ili ozbiljna metabolička kriza mogu izgledati neobično onome ko ne poznaje medicinu. Čovjek koji leži na ulici možda nije pijan. Možda mu je život ugrožen.

Pacijent ne mora biti simpatičan, miran, komunikativan niti jednostavan za saradnju da bi imao pravo na dostojanstveno liječenje. Nijedna dijagnoza, ponašanje ili socijalna okolnost ne daju nam pravo da čovjeka ponižavamo ili ugrožavamo.

GDJE NAM JE NESTALA SAVJEST?

Kao specijalista patologije, ljudsko tijelo posmatram i kroz stručnu odgovornost, ali i kroz duboko ličnu moralnu obavezu. I nakon smrti, kada čovjek više ne može govoriti niti se zauzeti za sebe, njegovo tijelo zaslužuje poštovanje.

Ako smo dužni čuvati dostojanstvo čovjeka nakon smrti, koliko smo ga tek dužni štititi dok je živ?

Ono što me u ovom slučaju posebno potresa jeste pitanje kako je moguće da čovjek uđe živ u zdravstvenu ustanovu, mjesto na kojem bi trebao dobiti pomoć i zaštitu, a da se njegov život završi smrću. O tome šta se tačno dogodilo moraju govoriti dokazi i nadležni postupci. Ali pitanje odgovornosti i ljudskosti ne smije čekati njihov završetak.

Ako vidimo da je nekome potrebna pomoć, reagujmo. Ako vidimo da neko ponižava drugog čovjeka, ne učestvujmo. Ako se nađemo u grupi koja radi nešto pogrešno, imajmo snage da se izdvojimo. Ako nam autoritet naredi nešto protivno zakonu, pravilima struke ili osnovnim ljudskim principima, moramo znati reći NE.

Ne tražim od svakoga da bude heroj. Tražim da ne budemo ravnodušni. Da ne budemo oni koji nasilje provode, oni koji ga podstiču, oni koji ga prikrivaju ili oni koji mu svjesno daju prostor.

ŠTA JE SIJALO U KRISTIJANU PERIŠU DA SU GA MORALI UDRUŽENO UGAŠITI? I ZAŠTO NJEGOVA SMRT NE SMIJE UGASITI PITANJA KOJA JE OVAJ SLUČAJ OTVORIO?

Nasilje ne počinje uvijek udarcem. Ponekad počinje načinom na koji nekoga označimo, nastavlja se načinom na koji ga drugi počnu posmatrati, a opstaje zahvaljujući onima koji su mogli reći NE – ali su odlučili šutjeti.

Kada izgubimo osjećaj za drugog čovjeka, ko nam garantuje da nismo zvijeri?

Je li čovjek manje vrijedan zaštite zato što je gojazan, siromašan, neprivlačan, neobičnog izgleda, ima određene crte lica ili se ne uklapa u našu predstavu o „požrtvovanoj“ i „vrijednoj“ žrtvi? Je li samohrana majka manje samohrana ako je imućna? Je li nečija bol manje stvarna ako nam se ne dopada njegov izgled ili ponašanje?

Zašto mislimo da je dobrota rezervisana za siromašne i debele ljude? Zašto smo skloni da upravo njima unaprijed pripisujemo nevinost, skromnost i požrtvovanost, dok kod imućnih, fizički privlačnih ili drugačijih ljudi često tražimo razlog da im uskratimo saosjećanje?
Dobrota nema tjelesnu težinu, imovinski status ni fizički izgled. A pravo na ljudsko dostojanstvo ne mora se ničim zaslužiti.

DR. MED. KUMBARA: RANJIVOST DRUGOGA NIJE DOZVOLA ZA NASILJE!
Komentari
Na vrh