Feljton

VIDEO: POGLEDAJTE DOKUMENTARAC, PRIJEDORSKA POLJA SMRTI!!!

U povodu sutrašnje dženaze i ukopa posmrtnih ostataka 30 žrtava genocida u Prijedoru, pogledajte dokumentarac, PRIJEDORSKA POLJA SMRTI od našeg ljiljana i neustrašivog borca za očuvanje istine, Avde Huseinovića.

11391467_661113680689174_8587134230869688147_nAVDO HUSEINOVIĆ:
“Niko nikada neće sabrati sve žrtve u dolini Sane tokom agresije na RBiH od 1992. do 1995. godine. Kako reče Ed Vulijami (Vulliamy), britanski novinar koji je 5. avgusta 1992. otkrio prijedorske logore, Prijedor je nakon Srebrenice najplodonosnije polje smrti bosanskog rata.

Proglasom Kriznog štaba s novim predsjednikom općine Prijedor dr. Milomirom Stakićem na čelu, 30. aprila 1992., počeo se pisati krvavi dnevnik Prijedora i okolice. Posebno je zanimljiv dio proglasa u kojem Stakić poručuje prijedorskim muslimanima da “on preuzima odgovornost za bezbjedan život svih građana, da će štititi njihovu imovinu, da na pitomim kozarskim prostorima ne smije nikada više biti rata i pokolja, ruševina i paljevina, zgarišta i jauka”. A onda je sve to uslijedilo 1992., i to više nego ikada ranije”.

Ostatak preuzet sa www.camo.ch

Ako se u cijeloj Bosni i Hercegovini trazi grad koji je prosao kroz najteze, ljudskom umu nezamislive muke, čije su stanovnike zločinci krvavih ruku u kilometrima dugoj koloni mrtvih tijela otpremili s ovoga svijeta, grad kojemu su ubili dusu i pretvorili ga u pustinju, onda tu mora biti spomenut Prijedor. Ovaj grad u kojemu je samo prije koju godinu (1991.) zivjelo 49.454 Bosnjaka (44%) danas nema vise nista bosnjacko, osim masovnih grobnica u kojima su pokopani njegovi nekadasnji stanovnici, njih 30.000.

U njemu nema vise onih sto su posljednje jezero – skoro vec samo lokva – od sanjanog ili stvarnog nekadasnjeg Mora Ljudi!… A tesko onoj vodi sto ostane odvojena kada se njeno More povuce! Spasa joj niotkuda nece biti!… Ali, neka se ta voda sjeti da je ona More u svakoj svojoj kapi! A nema te jare koja moze isusiti jedno More, i nema tog blata koje moze More progutati!

Koncentracioni logori koje su Srbi formirali na podrucju prijedorske opcine najgrozomorniji su od svih mucilista koje je svijet ikada vidio. U njima su zatocene Bosnjake klali kao zvijeri; gulili im kozu; zive ih spaljivali. Bosnjakinje su u njima silovali do smrti, a potom ih masakrirali. Srpski su im zlocinci nozem djecu vadili iz utroba i na njihove ih oci komadali.

Prijedorska mucilista su bila prva koja je svijet u Bosni i Hercegovini otkrio, a slike iz njih uzasnule su i najtvrdja srca.

Logor Omarska1) Omarska. – U ovom zloglasnom mucilistu srpski zlocinci su na najmonstruozniji nacin likvidirali vise tisuca Bosnjaka. Do srpsko-crnogorske agresije u ovom mjestu udaljenom od Prijedora 22 km u pravcu Banje Luke bio je rudnik zeljezne rude u kome je bilo uposleno 1.300 radnika. Koncentracioni logor u Omarskoj bio je aktivan 100 dana, i to od maja do augusta 1992., a kroz njega je proslo vise od 11.000 Bosnjaka s podrucja prijedorske, sanske, kotorvaroske, donjevakufske, varcarvakufske, jajacke, sipovske i drugih opcina. Zatocenici u ovom logoru kontinuirano su bili izlozeni najstrasnijim mucenjima: vadjene su im oci, odsijecani organi, lomljeni ekstremiteti; prisiljavali su ih da se medjusobno tuku, da jedni drugima odgrizaju genitalije, da jedni druge siluju; zive su ih bacali u vatru, posebno djecu; rastezali ih pomocu posebnih sprava za mucenje (tzv. skripova)…

Najkrvavija stratista u ovom logoru bile su garderobe i kupatila upravnih zgrada GMK, tamosnja laboratorija i bivsa rudnicka kotlovnica, te hala separacije. Mnogi ubijeni i izmasakrirani odvozeni su na lokalitete kopa Jezero, kao i na kopove Omarske, starog rudnika Tomasice do kojeg se dolazi starim makadamskim putem preko kopa Jezero, u napustena rudarska okna Maricke i Gradina, te na branu Medjedja s jezerom koje se nalazi na lokalnom putu Omarska – Medjedja.

U ovom logoru pocinjeni su svi moguci zlocini, kako ih analiticki klasificira Helsinki Watch: genocid, ubistva, silovanja, mucenja i maltretiranja, nezakonita hapsenja civilnog stanovnistva, progoni ljudi iz politickih, nacionalnih ili vjerskih razloga, pomaganja u izvrsenju zlocina… Upravnik ovog mucilista bio je Zeljko Meakic. Strazari su u njemu svaku noc u tzv. “bijeloj kuci” ubijali od 5 do 15 ljudi. Gomile mrtvih tijela bile bi pred tom “bijelom kucom” cijeli naredni dan. Zatvorenike su gonili kroz spalir i tukli ih svim i svacim.

Nedzad Bejtic, nakon 503 dana, zatocenistva izisao je na slobodu, zajedno sa 210 svojih drugova. Najprije je bio zatocen u Omarskoj, potom na Manjaci i, na koncu, u Batkovicu. O svom stradanju u Omarskoj svjedoci:

“Mucili su me i svezan sam bio na stolici, a krvnik me je udarao samo po nogama drenovim kolcem, kablom koji na kraju ima privjesak kao buzdohan od cetiri “C” i krst. Krst smo morali ljubiti dok on tuce. Drugi me je udarao samo aluminijskim linijarom (ostrikom) po kostima i usima. To je zestoko boljelo. Izvukli bi kaiseve iz cetnickih vojnih bluza i dvojica bi ih pilila po mom vratu dok krv ne otvore. Kosti na laktu nemam, jos me bole noge, vrske kostiju pod vratom su mi razbijene… Utrpavali su me u zeljezni ormaric. Imao sam 103 kg, a cetnik me je nogama kao vrecu utrpao u taj ormaric, a zatim prevrtao po podu. Kost kroz kost mi je prolazila.”

Bivsi zatocenici Nehru Delkic i Nihad Kljucanin, takodjer, svjedoce o uzasu Omarske:

“Grupa nas od 136 bila je izdvojena u Omarskoj za strijeljanje. Cetnici nisu imali nafte za autobus. Tako smo bili u jednoj sobi 4,5 x 4,5 m, svi nabijeni. U tim danima bahnuo je MKCK, valjda, i mi smo deportovani u Manjacu. Jednu takvu grupu od 160 momaka izdvojili su iz Omarske, malo su ih prihranili, obukli im bijele uzvratnice majice i maskirna vojna odijela i odveli u Kozarac, Radmilovo cetnicko, da bi ih sve pobili kao statiste u borbama. Oni su glumili “Zelene beretke” koje pale Radmilovo, a cetnici ga brane i osvajaju.”

Prezivjeli zatocenici pricaju kako su prisilno morali jesti uginule golubove, piti mokracu i preradjeno motorno ulje.

Ratni zlocinac Dusko Tadic, protiv koga se vodio krivicni postupak na Medjunarodnom sudu za ratne zlocine pocinjene na podrucju bivse Jugoslavije u Hagu, imao je poseban uzitak da zive zatocenike sjecka na komade i vrhom noza ispisuje srpske simbole po njihovu tijelu. Na taj nacin umorio je policajca Emira Karabasica.

131107051.1_mnEnvera Alica zlocinci su danima mucili, da bi, na koncu, jednog zatocenika natjerali da mu zubima odgrize mosnje. Umro je u nesnosnim mukama. Sakacenje logorasa im je bila specijalnost, posebno vadjenje ociju i odsijecanje spolnih organa. Jedan od najvecih krvnika u prijedorskom kraju Zoran (Vukasina) Valavula, zvani Zune, najvise vremena provodio je u ovom logoru. Koga je on uzeo u svoj “tretman” nije ga pustao zivog. Svjedoci pricaju da je on likvidirao Mehmeda i Ilijaza Hadzica, Hameda i Jasmina Velica, Nijaza Sivca, Zijada Klipica, Osmana Husica, Alema Jakupovica i mnoge druge. Kada su objesili dvojicu brace Hameda i Muju Jukica, danima su se na vrelom suncu njihova tijela raspadala, a logorasi su morali biti tu i gledati taj grozni prizor bez mogucnosti da bilo sta ucine. Prica o stradanju Bosnjaka u Omarskoj naprosto nema kraja. Zbog toga je dug spisak Srba, ratnih zlocinaca, prijedorskog kraja za kojima je raspisan nalog za hapsenje od medjunarodnog suda u Hagu sa kog su samo neki privedeni zahvaljujuci snagama SFOR-a kao sto su Miroslav Kvocka, Mladen Radic i Zoran Zigic, zbog genocida koji su pocinili nad civilima u konclogoru “Omarska”.

Amnesty International uzeo je izjave skupine Bosnjakinja koje su, kako se navodi, drzali bosanski Srbi u Omarskoj, po kojima se vidi da su one kontinuirano silovane.

Postoje i mnogobrojna druga svjedocenja o zvjerstvima koja su Srbi pocinili nad Bosnjacima u Omarskoj, kakvo je i kazivanje jednog zatocenika koji je, pored mnogih drugih, boravio i u ovom koncentracionom logoru.

Nusreta Sivac s jos tri zatocenika iz Omarske svjedocila je o stradanju Bosnjaka u ovom logoru na Konferenciji UN-a o ljudskim pravima u Becu u ljeto 1993. godine. Od 5.300 zatocenika, koliko je po njezinu saznanju bilo u vrijeme njena zatocenistva, bilo je i 36 zena koje su neprestano bile silovane od strane uprave i strazara u logoru.

“Svaku noc bi izabrali jednu zrtvu koju bi mucili i silovali po cijelu noc. Najmladjih sest nisu prezivjele”, navela je ona.

Bila je prisiljena raditi 14 sati dnevno u zatvorskom restoranu. U svojoj izjavi dalje je potvrdila da su srpski vojnici svakog dana vozili tijela ubijenih logorasa u obliznji “rudnik zlata”, gdje su njihova tijela spaljivana, kako bi prikrili svoje zlocine. Opisala je i kako su jednu grupu zatocenika cijeli dan mucili, a potom neke zive zapalili naocigled njihovih drugova. Jedna pravnica koja je bila zatocena u ovome logoru potvrdila je da je ovdje ubijeno 3.800 logorasa.

Posebno su izdvajani, muceni i na kraju ubijani imami, ljekari, intelekualci i ugledni Bosnjaci. Tako je ratni zlocinac Zoran Zigic iz Prijedora u ovom konclogoru ubio 12 ljekara Bosnjaka, cak i svog ljekara iz Kozarca dr. Jusufa Pasica.

2) Trnopolje. – U ovome mjestu, koje se nalazi 15 km juzno od Prijedora, Srbi su 27. maja 1992. godine formirali vise koncentracionih logora. Prostori na kojima su formirani konclogori bili su: Dom mladih, Osnovna skola, skladiste gradjevinskog materijala i sporstsko igraliste. Svi ovi objekti su bili ogradjeni bodljikavom zicom visine dva metra. Snimci tog logora, posebno fotografija logorasa Fikreta Alica nacinjeni su 5. augusta 1992. godine. U tim trnopoljskim konclogorima nalazilo se izmedju 5.000 i 8.000 zatocenika. Posto su logori otkriveni, skinuta je zica i postavljen natpis “Sabirni centar”. Upravnik logora bio je Slobodan Kuruzovic, direktor skole “16. maj” iz Prijedora. Medju zatocenicima bilo je mnogo zena, starijih i djece.

sejkovaca6Dana 21. augusta 1992. godine Srbi su povezli oko 250 zatocenika, od 17 godina pa nadalje, prema Travniku, navodno radi razmjene. Na Koricanskim stijenama, na Vlasicu svi su oni postrojeni nad jednom provalijom, a potom su na njih pucali iz automatskog naoruzanja. Posto su popadali u provaliju, po lesevima su ponovo pucali, kako niko ne bi prezivio. Od ovih nesretnika prezivjela su samo dvojica i o tome dali iscrpne izjave. Prema njihovu svjedocenju, za ovu masovnu egzekuciju Bosnjaka najodgovorniji je Dragan Mrdja. O ovom zlocinu pisao je i Helsinki Watch.

Mnogi prezivjeli zatocenici iz Trnopolja posvjedocili su kako su srpski zlocinci nocu odvodili zene i potom ih silovali. Ovo je potvrdio Amnesty International. “Dvadeset dana nakon dolaska u logor bio sam svjedok silovanja djevojcice od 13 godina. Jedne noci su oko 20 djevojcica odveli iz Trnopolja prema Kozarcu. Ja sam s njima do tada bio u skoli. Oni su dosli po njih oko 12 sati nocu, zasli su po prostorijama, osvjetljavali lampom, odvodili djevojcice. Pola tih djevojcica vratile su se izmrcvarene, razderane odjece i one su nam pricale da su silovane. Plakale su i pricale svojim majkama, rekle su da su cetnici ubijali one koje su se opirale. O sudbini onih koje se nisu vratile ne znamo nista. Neke od prezivjelih tesko su se razboljele od posljedica…”

Dva brata Mitrovica, jedan zvani Hibrid, a drugi Mladen, bili su strazari u ovom logoru. Nocu su uz svjetlo baterijske lampe birali medju zatocenicama mladje zene i djevojke, te ih izvodili i silovali. Medju muskarcima srpski su zlocinci birali poznanike i nocu ih odvodili na oko 300 m udaljen ribnjak “Sanicani” gdje su ih ubijali i u isti bacali. Ovdje je baceno preko 1.000 tijela ubijenih zatocenika. Velike zlocine u Trnopolju, takodjer, pocinili su braca Cavici, te Zare zvani Faca koji je svaki dan isao od spavaonice do spavaonice, trazeci svoje poznanike i vrsnjake kako bi ih mucio. Neke je i ubijao.

Medju zatocenim Bosnjacima svoje kumove i komsije trazio je i zlocinac Zoran Zigic Ziga, bivsi policajac, a kad ih je pronasao, nad njima se divljacki izivljavao. Jedanput ga je, cak, upravnik logora, zloglasni Slobodan, razoruzao, jer je u nastupu bijesa pucao po zatocenicima.

Nastavnik Mico Radulovic strasno je i krvolocno zlostavljao svoje ucenike i njihove roditelje. Medju najistaknutijim krvolocima svakako su i Dusan – Dule (Ostoje) Tadic i njegov brat. Oni su, naime, kao srpski policajci, u prvim danima agresije u Kozarcu ispred pravoslavne crkve sa saradnicima strijeljali preko pedeset redovnih i rezervnih policajaca Bosnjaka koji su se predali. Inace, Srbi u Trnopolju cinili su nevidjena zvjerstva. Sjekli su logorasima genitalije, tjerali ih da jedni drugima grizu testise i mucili ih jos na stotinu nacina. Uza sve ovo, zatocenici su muceni gladju i zedju: svaki treci dan dobivali su po komadic hljeba, tako da nisu bili u stanju da se krecu od gladi.

3) Keraterm. – U ovoj nekadasnjoj tvornici keramickih plocica u Prijedoru Srbi su 26. maja 1992. formirali koncentracioni logor i u njega zatvorili 3.000 Bosnjaka. Upravnik ovog mucilista bio je monstrum s nadimkom Cupo, star oko 25 godina, a pomocnici su mu bili Zoran Zigic, Mladenko Cica, Dusko Sikirica, Dule Banovic i neki Knezevic. Srpski policajci iz Prijedora dirigirali su svim zlocinima sto su pocinjeni u ovom logoru.

Nakon napada na Hambarine i Kozarac, srpski agresor je u ovaj logor zatvorio vise tisuca Bosnjaka i izlozio ih nevidjenom mucenju. Posebno su se zlocinci nasladjivali promatrajuci zatocenike u samrtnickom hropcu, posto su ih prethodno do smrti pretukli. Toliko bi ih, naime, izmucili da bi smrt dosla kao milost. Pustali su ih da umiru danima. Tako su, naprimjer, najprije stravicno mucili Emsuda (Safeta) Bahonjica, tridesetogodisnjeg mladica kome su polomili casice na koljenima i gotovo sve kosti, a onda ga ostavili, tako da je punih sest dana umirao u najtezim mukama.

U logoru Keraterm izvrseni su masovni pokolji Bosnjaka. Kada je prilikom napada na Kozarac ubijen brat predsjednika tzv. Crvenog krsta pri logoru, srpski zlocinci su izvrsili odmazdu nad zatocenicima i po kratkom postupku prve noci likvidirali 230, druge 50, a trece 30 Bosnjaka. Od 30. maja do 4. juna 1992. u ovom logoru ubijeno je vise od 1.000 Bosnjaka. Krajem jula iste godine za jednu noc u “paviljonu br. 3” ubijeno je vise od 1.200 Bosnjaka. Razlog tog monstruoznog pokolja bilo je to sto su strazari zatekli neke zatocenike da klanjaju.

Medju najkrvolocnijim muciteljima prezivjeli zatocenici spominju sinove Pilipa Koncara – Branka, Milana i Petra. Njih trojica su u noci 26. na 27. juli 1992. izmedju jedan i dva sata poslije ponoci usli s mitraljezima u trecu spavaonicu ovog logora u kojoj je bilo 250 logorasa, uglavnom iz Hambarina, Carakova, Biscana i Rakovcana, i na njih otvorili vatru. Pred svanuce, pokupljeni su svi ubijeni i tesko ranjeni, kao i zatocenici iz druge barake, potrpani u sleper i odvezeni u nepoznatom pravcu. Od tada im se gubi trag. Na putu kojim je otisao sleper ostao je sirok krvav trag. I sinovi Srete Ba-novica, blizanci Zoran i Goran, bili su pravi monstrumi. Svakodnevno su divljali po logoru. Sta su sve radili N. D. iz kozarca prica:

“Boze Jedini, sta li im sve ne pada na pamet! Izvode logorase na pistu logora, muce ih na stotinu nacina, gase im cigarete na usnim skoljkama, urezuju im krstove na licu, celu ili grudima, tjeraju da pjevaju cetnicke pjesme, probadaju nam ruke bajonetama, tjeraju da jedni druge tucemo. Kad ponekad i dobijemo nekakav obrok, komanduju trk u spavaone i pucaju za nama u noge. A ranjeni nisu smjeli ni pomisliti da traze ljekarsku pomoc. Mnogi su umirali u najvecim mukama. Njih dvojica su pred nama svima ubili jednog momka, dana 2. augusta, starog 23 godine…”

Dana 27. jula 1992. ubijeno je 149, a ranjeno 45 zatocenika. Lezali su razbacani po cesti, da bi ih odvezli kamionima u masovnu grobnicu u Tomasici. Za zakopavanje ubijenih logorske vlasti uzimale su svakodnevno po 10-20 zatocenika i oni se vise nisu vracali u logor. I ubijene i ranjene logorase odvozili su u kop Jezero. Jednog dana tamo je odvezeno preko 100 ubijenih i 59 ranjenih logorasa.

Ratni zlocinac Zoran Zigic je 22. jula 1992. ubio 169 neduznih ljudi. Oni koji nisu odmah umrli iskrvarili su jer im niko nije smio pomoci. Ostrinu svoga noza provjeravao je odsijecajuci usi zatocenicima, npr. Suadu Halvadziji. Na ocigled brojnih logorasa zaklao je Sefika Sijacica, Mehmeda Kljajica, Esada i Nermina Musica, Ibrahima i Zaima Hamulica, Idriza Jakupovica, Idriza i Dzemila Mezica i mnoge druge.

Uvjeti u logoru bili su stravicni. U jednoj prostoriji nalazilo se izmedju 200 i 300 zatocenika. Nuzdu su vrsili u bure. Bili su bez ikakva lijecnickog nadzora, tako da su cesto umirali od zadobivenih rana koje su se inficirale. Ako je logorase trebalo prebaciti u neki drugi logor, a tamo nije bilo mjesta, “visak” su ubijali, obicno masovno, u prostoriji. One koji su pokusali da se spase navaljujuci na vrata, strazari su ubijali iz pusaka.

U ovom logoru zlocinci su organizirano izvodili silovanja. Njih je naredjivao osobno upravnik Cupo. Silovanjima su bile izlozene i djevojcice od sedam godina, koje su nakon toga umirale. Jednu zenu neprestano je silovalo 20 zlocinaca. Prezivjele zrtve obicno su ubijane na svirep nacin.

4) Topola. – Ovaj logor nastavio je s radom i kada su ostali na ovom podrucju zatvoreni. O zvjerstvima koja su tamo vrsena nista se jos uvijek ne zna.

5) Jaruge.-

6) Karan.-

7) Tomasica. – U napustenom rudniku u ovom mjestu 20 km juzno od Prijedora Srbi su drzali preko 4.000 zatocenih Bosnjaka. Ovaj logor bio je odredjen za likvidaciju svih zatocenika koji su tu dovedeni. To se obicno cinilo po kratkom postupku. Iz ovog logora se, prema izjavi prezivjelih logorasa s podrucja Prijedora, niko ziv nije vratio. Na ovom lokalitetu postoji vise masovnih grobnica ubijenih Bosnjaka. To su napustene rudarske jame u koje su tijela ubijenih dovozena kamionima iz Hambarina, Prijedora, Kozarca, Keraterma i drugih mjesta.

8) Djela. – U ovom selu bilo je zatoceno vise od 220 Bosnjaka.

9) Kevljani. – Ovdje je, takodjer, bilo zatoceno blizu 2.000 Bosnjaka.

10) Brezicani. – I ovdje je bilo zatoceno oko 2.000 Bosnjaka.

11) “Sportski centar” u Prijedoru. – U njemu je bilo 2.600 zatocenih Bosnjaka.

12) Rudnik Ljubija. – Brojao je oko 2.300 zatocenika.

13) Sivac. – U ovom selu bilo je zatoceno 238 Bosnjaka. Prilikom njihova hapsenja 14. juna 1992. ubijeno je nekoliko stotina ljudi, koje su zakopali u masovnoj grobnici na mjesnom groblju i po njivama unaokolo. Jedna masovna grobnica nalazi se tridesetak metara od mekteba.

14) Senkovac.

15) Majdan.

16) Logor “Ciglane” u Prijedoru. – U njemu je bilo zatoceno oko 1.000 Bosnjaka svih uzrasta, pa i citave obitelji. Zene su silovane, a djeca bacana u plamtecu pec. Teroristi ratnog zlocinca Vojislava Seselja izdvajali su po pet zatocenika i ubijali ih iz pistolja ili nozem.

17) Logor u Puharskoj.

18) Hrustovo. – U garazi Hruste Merdanovica srpski zlocinci su samo u jednom danu bombama ubili 30 Bosnjaka.

19) DIP “Jela” blizu Kozarca. – Konclogor u kome su pripadnici srpskih oruzanih snaga silovali Bosnjakinje.

Podrucje Kozarca sa dvanaest njegovih sela (Kozarusa, Kamicani, Mujkanovici, Brdjani, Trnopolje, Kevljani, Hadzici, Jakupovici Donji, Jakupovici Gornji, Kararici, Sivci i Hrnjaci) najvise je nastradalo. Sruseno je svih dvanaest dzamija na podrucju te mjesne zajednice. Pocinjena su masovna ubistva Kozarcana, a mnogi su odvedeni u koncentracione logore. Veliki broj Bosnjaka se iz tih konclogora nikada nije vratio. Oni koji su prezivjeli i dalje trpe strasne posljedice fizicke i psihicke torture.

20) Mrakovica na Kozari.- Cetnickim zlocinima u prijedorskom podrucju nije bilo kraja. Nisu im bila dovoljna ubijanja i maltretiranja, te silovanja, nego su se bavili i prodajom djevojaka Bosnjakinja. Tako su zarobljene djevojke odvodjene na Mrakovicu, na Kozari, gdje su ih drzali u zatocenistvu i gdje su dolazili artiljerci i “junaci” Republike Srpske kojima je komandirao pukovnik Radmilo Zeljaja. Ni jedna od tih Bosnjakinja vise nikada nije vidjena, pa je pretpostavka da su nakon kontinuiranih silovanja pobijene. Jedan od fantomskih trgovaca bio je i ratni zlocinac Zoran Zigic, monstrum iz Prijedora, koji treba za svoje zlocine odgovarati pred medjunarodnim sudom u Hagu.

21) Brezina.-
22) Tukovi.-
23) Kratelj.-

Svi prijedorski imami prosli su kroz jedan ili vise spomenutih srpskih kazamata, medju kojima i muftija Hasan -ef. Makic. Dvojica imama su ubijena, a dvojici se gubi svaki trag.

Neka je vječni rahmet i vječna slava i hvala, žrtvama genocida u Prijedoru!

NEMA ZABORAVA I NEMA OPROSTA ONIMA KOJI SU POČINILI GENOCID!

AntiDayton pokret 

VIDEO: POGLEDAJTE DOKUMENTARAC, PRIJEDORSKA POLJA SMRTI!!!
Komentari
Na vrh