Jedan dan u opkoljenom Sarajevu, 16. juni 1995. godine
Toga dana sam teško ranjen, prošlo je već 20 godina od toga. Na današnji dan prije dvadeset godina, 16.06.1995. godine, u samo svitanje grupa mladih momaka, njih 80, je krenulo u jedan juriš u akciji deblokade na unutrašnjem prstenu opsade grada, na Veliku kulu ispod Mrkovića. I ja sam bio jedan od njih, u protivoklopnoj grupi prvog ešalona koja je na sebe imala privući vatru sa Kule dok tri upadne grupe riješe 5 bunkera između i zauzmu Kulu.
Sjećam se da je noć prije Nele donio nekakvu boju za lice, američku vojnu kamuflažnu, poput velikog maslinasto-crnog karmina, pa smo lica obojili, opremili se i čekali kamione koje su nas oko ponoći prebacili na pripremne položaje.
Grad je bio neobično tih, znalo je se da ulazimo u borbu, a naša četa je bila jedna od udarnih, sa misijom koja mi danas izgleda pravo samoubilačko, ali to nije sada više bitno. Cijeli grad je znao da se ide u biti ili ne biti bitku, a dan prije je počela operacija na vanjski prsten. Ta noć 15./16.juna ‘95.je bila topla i Sarajevo je bilo obasjano mjesečinom. Kamioni su se kretali malo iza ponoći do Čaršije i gore, prema Gazinom hanu.
Samir i ja smo ležali u kamionu sa našim Karl Gustavom između nas i 10 raketa smještenih u 5 kontejnera. Živcirao me je pjevušeći cijelu noć glupavu pjesmu od Magazina „Moj zlatni dječače“. Bilo je i smiješno i iritatno, kao i onih 10 konzervi nekakvih gulaša koje sam nosio na leđima u borbenom rancu, koji je bio pun i municije, puška, 10tak bombi u jurišnom prsluku… Sve me je to živciralo, jer je bilo preteško, a ja mislio samo na rakete. One su bile bitne.
Došli smo do kraja našeg puta kamionima, i ispeli se na pripremni položaj nekih par stotina iznad ceste, u IKM 105te. Previše opreme na svima nama je jednostavno bilo preteško, pa smo svi polijegali na travu, dok smo dobijali zadnje instrukcije. Svi smo sve znali, šta trebamo uraditi. Nekako sam između svih tih odvratnih konzervi (ko je se dovraga sjetio da diverzantima daje konzerve kao hranu kada se ide u brzi napad?!) izvadio pakovanje keksa Napolitanki i rekao Samiru da ih jede, potajno se nadajući da će prestati više sa pjevušenjem te glupe pjesmice. Trebević je nekako bio tačno ispred naših očiju i izgledao mi je ogroman te noći, obasjan mjesečinom. Znao sam da 143. ulazi gore i samo sam im u sebi poželio sreću da uđu u isto vrijeme kao i mi. Mi krećemo u 04:00 u juriš, kada i svi ostali. Bar smo se tako svi nadali.
U 02:30 dobijamo naredbu za pokret, prvi ešalon od nas 40, drugi će nas pojačati kada se odrade svi zadaci, odnosno kada uzmemo neprijateljsku liniju. Izvukli smo se gore, na jurišnu liniju i zauzeli položaje. Odjednom sam ugledao tu kučku od građevine, visokih bijelih zidova od tesanoga kamena. Odvratan sam osjećaj imao. Poželio sam da je ispred 5 tenkova, samo ne ona, te stara kula. Lakše bi sa njima, a ne sa njom, postojanom starom austrijskom debelom kučkom, sa zidovima debljine 3 metra. Ubacio sam protivoklopnu raketu u Gustava i pitao Samira vidi li jasno cilj. Tri puta se podizao na koljena, visoka paprat nam je bila i zaklon, ali i smetnja. On će gađati, Petra je ispred, gađat će i on i još dva RPG-a sa strana mene i Samira. Nas dvojica smo klečali pored jednog starog bora i čekali tih 04:00 to jeste prvi rafal naše tri upadne grupe koje po običaju predvodi naš Čupo, komandir naše jedinice. Preda mnom je bio labirint od grana divlje kupine koji me je pokrivao do pasa. Pokušao sam da zadnji put vidim neki poseban detalj na cilju, a tada je se sa desne strane ukoso se čuo kratak rafal. Znao sam dobro taj zvuk, to je bio M-84 mitraljez, „sijač smrti“ kako smo ga zvali. Refleksno sam spustio glavu, a nekoliko metaka je se zabilo nekih 10tak cm iznad u stari bor, prosipajući me prahom od kore drveta. Snimljen sam i postao sam meta nekoliko sekundi uoči našeg juriša. Zakovao me je vatrom, nisam se mogao pomjeriti. Samir je sa druge strane, štiti ga drvo i izvlači se malo naprijed, preuzima Gustava. I tada kreće pakao…
Naši su krenuli u napad, ide naša prva raketa iz Gustava. Ali mene onaj mitraljezac ne popušta, te u jednom momentu osjetim oštri udarac u stopalo desne noge koja mi je bila presavijena prema dole. Nije to bol, već takav udar da sam mislio da će mi jednostavno iščupati stopalo. Dobio sam metak, ok. Pokušavam da ubacim drugu raketu, ali se čahura prethodne zaglavila u lanseru. Moramo je izvaditi jer sada Čupo i njegovi ovise o nama, da svu vatru privučemo na nas devetoricu. Drugi rafal mi je pozujio par centimetara iznad glave, dok je jedan metak mi pocijepao rukav na jakni, ali me nije zakačio. i još gora stvar je što su mi se grane kupine bodljama zakačile za jurišni prsluk ne dozvoljavajući mi da se izmaknem od tog prokletog mjesta. Tada vadim bajonet i ludom brzinom, prjesecam grane, i izvlačim se par metara ispod, van dometa rafala koji su me zakovali za mjesto. U tim situacijama adrenalin pokreće ljudsko tijelo i sve ono što znate sa obuka, iz prethodnog iskustva, ali i ono što ne znate ili niste svjesni da možete učiniti, jednostavno uradite. Tako se i taj moj okret tijela desio uporedo sa novom kišom metaka koja je se zabila u djeliću sekunde na mjesto na kojem sam prethodno ležao. Uspijevamo da nekako izvadimo čahuru rakete iz lansera i Samir se pokušava pridići na novo ispaljenje. Govorim mu kako sam pogođen, a on mi govori da se izvlačim sam nekako prema dole. Povukao samo se još nekoliko metara ispod i pokušao sa vidim štetu na stopalu da kojeg sam osjetio toplinu krvi. Pogledao sam i vidio da je čizma razvaljena od metka i da krv njenu crnu kožu. Pokušavam da kleknem, jer sam ispod dometa onog upornog mitraljesca i da ispalim par rafala prema kuli, da pokrijem Samira i ostale. Oko nas sve sijeva od granata, rasprskavajućih metaka kojim nas zasipaju nemilosrdno. Uspio sam ispaliti rafal, u isto vrijeme kada je poletila i druga, ovaj put fugasna raketa iz Gustava kojim Samir maestralno rukuje. Tražim ručnu bombu da je bacim, napipao sam jednu u prsluku i tada nastaje zatamnjenje…
Kao da sam se ugasio, jedan dugi piskavi zvuk i mrak. Kada sam nakon par minuta došao sebi osjetio sam bol u cijelom tijelu i znao sam da nije dobro. Ništa ne čujem, vidim samo bljeskove oko sebe, granje pada po meni i dim svuda. Još ležim, ali se ne mogu pomjeriti. Samo sam uspio spustiti čelo na zemlju i moliti se da me ovo grozno zujanje u ušima prestane. I opet mrak, opet sam izgubio svijest.
Potom opet sebi dolazim, noga me boli, dobro je… Živ sam. Ruku uspijem podići prema licu i obrisati usne od krvi koja počela da curi iz usta, nosa, a tada nisam znao i ušiju. To je ta, blast (eksplozivna) povreda, kada granata velikog kalibra padne pred vas, podigne vas od zemlje, raznese vas, raskomada ili eksplozijom ili gelerima. Pala je negdje ispred mene koji sam ležao na maloj padini, pa sam bio spašen od gelera, ali ne i od silovite eksplozije. Ali dobro je, živ sam, mada su dvojica kolega koji su mi prišli iz drugog ešalona mislili da sam poginuo jer sam bio bez svijesti, pa su htjeli da mi tijelo pokupe nakon završetka borbe.
I dalje ne štede granate na nama, zasipaju nas svim i svačim, ali sam se dozvao nekako i pokušao da se pridignem na noge. I uspio sam za dvije sekunde, dok nisam opet pao od divljeg bola u stopalu, ali i koljenu smrskanom od eksplozije… Nije to bitno, bitno je da sam živ i da se počnem nekako puzajući izvlačiti iz te vatre, sam… I tako je počelo moje puzanje, pod granatama, preko mina kojih je bilo na starim položajima neprijetelja. Usput sam se oslobodio borbenog ranca sa konzervama i vodom, pušku vezao sa ruku remenom i puzao, puzao i puzao… Punih 6 sati, skrivajući se od granata koje su sipale svuda unaokolo, odmarajući se u svakom mogućem zaklonu. Kada sam već bio totalno iznuren pred sobom sam vidio svoje drugove pred pripremom. Pridigli su me i unijeli u zemunicu. Ispred je na nosilima ležao neko, prekriven dekom preko glave. To je bio Sajo, naš drug, koji je poginuo. Položili su me na ležaj od daski pored ostalih ranjenih drugova. Čupo se sjeo kraj mene i nešto mi govorio, i umivao me vodom iz čuture, ali ga nisam ništa čuo. Tek negdje u dubini sam shvatio da mi govori da je sada dobro, da sam živ i siguran. Tada je uzeo svoju stanicu i nekome se dobro najebao majke u operativnom štabu 12.divizije. Malo mi se povratio sluh na desno uho i shvatio sam da nam niko na bokovima nije izašao, da nas jedinice koje su trebale da krenu u našu podršku, jednostavno nisu krenule iako smo mi odradili zadatak do pola, uzeli tih 5 bunkera, ali ne i Veliku kulu. Totalno desetkovani, 27 ranjeni, 1 poginuli,a niko ne zna gdje je naš drug Keva. A i on je poginuo, taj heroj Otesa… Tijelo su našli tek u izviđanju dva ili tri dana poslije.
Rahmet vam duši, moji Sajo i Keva, naši drugovi, naša braća.
Tada su nas izvukli, nas ranjenje do saniteta 2.brdske na Gazinom hanu i dalje golfovima iste brigade do Kliničkog centra na Koševu. Mene na Cum, a poslije na Ortopediju. U medicinskom kombiju nas je oko 5 ranjenika, ispred mene leži momak u crnoj uniformi specijalne policije CSB Sarajevo – Laste i umire. Unose me u salu, saniraju rane na stopalu i pokušavaju da mi razrežu pantolone da bi mi uradili RTG koljena. Držim svoj pištolj čvrsto uz sebe na jurišnom na kojem su još okviri sa municijom, bombe… Prilazi mi Dr.Lazović i pita može li bez tog pištolja, ja ga ne čujem dobro, ali klimam glavom i sklanjam pištolj u prsluk.
I tada jedna, nadrealna scena u ovom danu krvi i vatre. Nekako su me dvije medicinske sestre pridržavale na krevetu i skidale mi pantalone, dok je treća brisala maskirnu boju, skorenu krv i zemlju sa mog lica. Jedna od njih je bila mlada plavuša, lijepog lica. Kada su mi skinule pantole, glasno se nasmijala i rekla glasno: „A vidi mu zeka…“ Nekako su se sve nasmijale, a ja nisam skontao šta se dešava. A onda skontam da su na meni gačice sa crno bijelim Playboy zekama…
O Bože, kako sam se postidio!!!! Dobro je, živ sam 🙂
piše: Eldin Kurbašić
AntiDayton pokret
