ZIJI RIBIĆU, TZV. SIMINI ČETNICI UBILI SU ŠEST SESTARA, BRATA I RODITELJE U ZVORNIKU
Monstrumi i ljudski ološ iz paravojne formacije tzv. Simini četnici, prije likvidacije porodice Ribić i njihove rodbine i komšija, silovali su 13-godišnjakinju Zlatiju, Zijinu sestru.
Nakon što su jučer u prostorijama Komemorativnog centra u Tuzli čuli ispovijest Zije Ribića, koji je kao osmogodišnjak preživio strijeljanje u Zvorniku, stručnjaci koji se godinama bave ekshumacijama i identifikacijama, bili su šokirani.
Iako su godinama radili na slučajevima u kojima su ubijane trudnice, maloljetnici, kompletne porodice u Podrinju, slučaj Zije Ribića je jedinstven i najstravičniji.
Naime, Ziji su srpski zločinci tokom agresije i genocida u Zvorniku ubili čak šest maloljetnih sestara, maloljetnog brata, majku i oca. On je jedini preživio.
Monstrumi i ljudski ološ iz paravojne formacije, koji su sebe nazivali “Simini četnici”, prije likvidacije porodice Ribić i njihove rodbine i komšija, silovali su 13-godišnjakinju Zlatiju, Zijinu sestru. Ziju su odveli do jame, gađali ga nožem, pucali u njega i bacili na tijela ubijenih.
DODATNE ANALIZE
Zijo Ribić je jučer pokazao ožiljak na vratu od uboda nožem, ali i ožiljak od metka kojeg su u dječaka ispalili monstrumi. Svoju priču ovaj hrabri mladić će ispričati u ponedjeljak tokom identifikacije četiri sestre. Naime, one su trebale jučer biti identifikovane, ali je identifikacija zbog dodatnih provjera odgođena za ponedjeljak.
-Neki posmrtni ostaci se moraju dodatno analizirati, jer ne možemo da razdvojimo dvije sestre, Zlatiju i Ismetu, s obzirom na to da su vrlo bliske po godinama i slične konstitucije. To ćemo riješiti do ponedjeljka i pozvat ćemo njihovog brata, kao jedinu preživjelu osobu da izvrši identifikaciju svojih sestara – kazao nam je Vedo Tuco, specijalista sudske medicine.
Prema njegovim riječima, do sada su iz ove porodice identifikovani otac i majka, koji su, kao i ostala tijela, pronađeni u najvećoj masovnoj grobnici u našoj zemlji, na Crnom vrhu između Zvornika i Osmaka.
NEZABILJEŽEN SLUČAJ
-Nakon identifikacije u ponedjeljak nam ostaju još dvije sestre i jedan brat da ih pronađemo. Kada su djeca u pitanju, svi su bili maloljetni, i imali su od 2-3 godine do nekih 16-17 godina – kazao nam je doktor Tuco, koji je nekoliko puta podsjetio da ovakav slučaj nije zabilježen u njegovom dugogodišnjem radu.
Inače, jučer su u Komemorativnom centru identifikovane tri osobe, koje su ubijene tokom zločina na području Podrinja.
-Radi se o kompletnim tijelima. Dva uzroka smrti su strijelne povrede u predjelu glave – kazao nam je Tuco.
TZV. SIMINI ČETNICI, OSLOBOĐENI
Odjeljenje za ratne zločine u Srbiji oslobodilo je sredinom ove godine, zbog nedostatka dokaza, sedmericu pripadnika paravojne grupe “Simini četnici” od optužbi za ratne zločine protiv civilnog stanovništva u selima zvorničke općine tokom 1992. i 1993. godine.
Ovo je druga prvostepena presuda. Prvom prvostepenom presudom optuženi su bili osuđeni na ukupno 72 godine zatvora, no tu je presudu ukinuo Apelacioni sud prošle godine i naložio novo suđenje. Optužbi su oslobođeni Zoran Stojanović, Zoran Đurđević, Tomislav Gavrić, Zoran Alić, Đorđe Šević, Dragan Đekić i Damir Bogdanović. Oni se terete za ratni zločin protiv civila romske nacionalnosti u selima Skočić, Malešić, Klisa, Petkovci i Drinjača. Terete se, između ostaloga, i za zločin nad porodicom Ribić.
(preuzeto sa:Faktor.ba 19.12.2015.)
ANTIDAYTON
Nakon ovakvog saznanja i ovako strašne priče, čovjek ne može ostati ravnodušan. Sjedio sam satima i razmišljao o tome, kako je preživjeti takav horor i ostati normalan. Bez obzira što je Zijo bio dijete od osam godina, sjećanja an taj dan urezala su mu se u pamćenje zauvijek.
Nemoguće djeluje za zamisliti da neko može da vam dođe na kućni prag i cijelu porodicu koju ste imali do samo sat vremena prije, otme iz vašeg života i jednostavno na brutalan i krvnički način kakav to samo srbočetničke horde mogu, pobije hladnokrvno.
Zijina priča nije priča koja se prvi put spominje sada. Istraživao sam večeras malo razmišljajući o ovoj priči i našao podatke da je na Zijinu priču snimljen dokumentarni film 2010. godine koji je trebao biti prikazan na jednom od filmskih festivala u Velikoj Britaniji. Teško je saznati šta se desilo sa ovim filmom a nema ga ni na You Tube kanalima. Film je rađen u režiji Michael Jovića iz Velike Britanije.
Tzv. Simini četnici su 12. jula 1992. godine naoružani ušli u selo Skočić kod Zvornika, gdje su prvo srušili lokalnu džamiju a zatim pretresali romske kuće, kojom prilikom su tukli i maltretirali Rome koje su u njima zatekli. Tokom pretresa kuća ubijen je Arif Nuhanović, a Esadu Aganoviću je NN pripadnik tzv. Siminih četnika odsjekao polni organ. Istog dana pripadnici jedinice su zarobljene žrtve odvezli do jedne jame u mjestu Hamzići u selu Šestić, gdje su noževima i pucanjem iz pušaka ubili 27 civila, mahom žena, djece i starih. Zijo Ribić, star osam godina, teško je ranjen ali je spletom okolnosti preživio strijeljanje i pobjegao iz jame. Tri zaštićene svedokinje u ovom predmetu su svjedočile kako su tri mjeseca držane kao robinje tzv. Siminih četnika, tokom kojih su bile silovane, tučene, ponižavane i primoravane da služe pripadnike ove jedinice.
Vijeće Višeg suda u Beogradu izreklo je 22.02.2013. godine osuđujuće presude pripadnicima grupe tzv. Simini četnici, za ratni zločin protiv civilnog stanovništva izvršen nad Romima 1992. godine u okolini Zvornika.
Zoran Stojanović i Zoran Đurđević osuđeni su na po dvadeset godina, Zoran Alić i Tomislav Gavrić na po deset, Dragana Đekić i Đorđe Šević na po pet godina, a Damir Bogdanović na dvije godine zatvora. Zoranu Aliću je ukinut pritvor uz zabranu napuštanja mjesta prebivališta. Sredinom ove godine, mnogi su oslobođeni optužbi i novog suđenja. Simo Bogdanović je krepao tokom suđenja u zatvoru!
CAZIN NET
Četnički zločin i Zijina priča
Skoro o svakom Romu mogao bi se snimiti film, a o životu Zije Ribića mogla bi se snimiti i serija od 100 epizoda. Ovaj tridesetogodišnjak, koji već duži period živi u Tuzli, imao je samo osam godina kada je preživio masovno strijeljanje, u kom su ubijeni njegovi roditelji, brat, šest sestara i još petnaestak rođaka romske nacionalnosti iz kozlučkog naselja Skočić. Zijo je ostao bez igdje ikoga. Veliki zločin desio se 12. jula 1992. godine u obližnjem selu Malešići.
Bošnjaci iz okolnih mjesta već su bili iseljeni, a Romi iz Skočića ostali su u svojim kućama, nadajući se da ih niko neće dirati.
– Zajedno sa porodicom, bio sam neko vrijeme u Loznici, a tog kobnog dana vratili smo se u Skočić, jer su oca uvjerili da neće biti nikakvog rata. Iste noći u selo je došla neka vojska. Ustvari, to je bila neka paravojna formacija “Simini četnici”, kojima je komandovao Simo Bogdanović. Svi Romi koji su živjeli u Skočiću, bili su u jednoj kući, jer smo se osjećali sigurnije. Prvo su nam oduzeli sav novac i nakit, potom su nas krvnički tukli, a žene, čak i djevojčice, su silovali – kaže Zijo.
Tzv. Simini četnici, potom su, prema naređenju vođe Sime Bogdanovića, razdvojili odrasle muškarce od žena i djece i sve ih kamionima odvezli do Malešića.
– U selu Malešići iz kamiona su izdvojili tri djevojke, a ostale su dovezli do jedne jame. Nakon što mi je strijeljan brat, došao je red i na mene. Ostao sam živ Božijom voljom. Stao sam mirno, čuo sam da je nešto puklo, osjetio sam ubod u vrat i pao sam na zemlju. Četnici su me uzeli i bacili dole, u jamu, jer su mislili da sam mrtav. Pet minuta sam bez svijesti i kada sam došao sebi, oko mene su bila tijela moje rodbine i komšija. I dalje su se čuli pucnji i vriska. Kako je bio mrak, oko 21 sat uspio sam da se izvučem s druge strane jame i počeo sam da trčim – prisjeća se Ribić.
Kako kaže, ne zna odakle mu u tim trenucima tolika snaga da trči, a nakon što je izašao iz šume, utočište je našao u jednoj kući.
– Tu sam prenoćio. Kada sam se probudio, kosa mi je bila zakorena od krvi tako da se mogla lomiti. Nekako sam ustao i krenuo da potražim pomoć. U daljini sam vidio dim i samo sam išao prema njemu. Tamo sam naišao na jednu ženu, koja je pozvala dvojicu vojnika, koji su bili u uniformama Jugoslavenske narodne armije (JNA). Oni su mi dali da jedem i pitali su me šta se desilo. Odveli su me u ambulantu u Kozluk, gdje je bila ista vojska koja je došla u moje selo i izvršila stravičan zločin. Nisam se htio odvajati od te dvojice vojnika JNA. Simo četnik govorio im je da me ostave i da će me on prebaciti u Zvornik, ali su oni to odbili i rekli da odgovaraju za mene – prisjeća se Ribić.
Kolima Hitne pomoći vojnici su ga odvezli u bolnicu u Zvornik, gdje je bio na dječijem odjeljenju do decembra 1994. godine. Nakon toga, Zijo je posredstvom jedne holandske humanitarne organizacije premješten u Institut “Simo Milošević” u Igalu u Crnoj Gori, gdje je boravio naredne dvije godine, uglavnom na psihijatriji zbog teških trauma i poremećaja sna. Poslije je smješten u Dječiji dom “Mladost” u Bijeloj u Herceg-Novom.
– U školu sam krenuo kada sam imao 12 godina. Kasnio sam za vršnjacima, ali sam pokušavao da to nadoknadim. U BiH sam se vratio 2001. i smješten sam u Dom za nezbrinutu djecu u Tuzli, gdje sam boravio tokom školovanja. Tu sam završio školu za kuhara, a onda sam, zahvaljujući organizaciji “Amica”, živio u jednoj kući dok se nisam snašao za posao. Uz pomoć humanitarnih organizacija, otišao sam u Italiju, gdje sam završio naprednu školu za kuhara i učio italijanski – kaže Zijo.
Spora pravda
Ovaj tridesetogodišnjak, koji je u životu prošao pravu golgotu, trenutno radi kao kuhar u hotelu “Tuzla”.
– Kako je stanje u državi, više sam nego zadovoljan. Imati posao u BiH sada je kao dobiti bingo. Teško mi je bilo plaćati kiriju, ali sam, zahvaljujući razumijevanju direktorice Amalije Simić, dobio sobu u hotelu u kojoj živim. Ona mi je, uz sve ostale zaposlene u hotelu, velika podrška i zbog toga sam im neizmjerno zahvalan – kaže Ribić.
On se godinama borio da pravda za zločine u Malešićima bude zadovoljena, i to se samo djelimično desilo u februaru prošle godine, kada je sedam članova “Siminih četnika” osuđeno na ukupno 73 godine zatvora.
– Dugujem to svojoj porodici, komšijama i cijelom romskom narodu, jer pravda mora biti zadovoljena. Ona je spora, ali kazna je, na kraju, stigla zločince. U pauzi jednog od suđenja, dok sam sjedio sa svojim advokatom, prišla mi je optužena Dragana Đekić. Rekla mi je da joj je žao, da su bili mladi i nesvjesni onoga što rade i zamolila me da zbog njih ne mrzim cijeli srpski narod. Kazao sam joj da nikoga ne mrzim, da imam prijatelja Srba i Crnogoraca. Oprostio jesam, ali nikada neću zaboraviti – kaže ovaj tuzlanski kuhar.
Nagrada u Italiji
Zijo putuje na razne konferencije po svijetu na kojima se govori o počinjenim ratnim zločinima na Balkanu. O njemu je snimljen i dokumentarni film u američkoj produkciji pod nazivom “Zijina priča”.
– Sve radim da se ovo ne zaboravi. Nedavno sam u Italiji dobio posebno priznanje, ali to ne radim zbog nagrada nego je to moja obaveza – kaže Ribić.
Ne želim da se zatru korijeni Ribića
Ovaj tridesetogodišnjak je već duže vrijeme u u vezi s Ramizom, koju zna još od vremena dok je bio smješten u domu.
– Imamo nekakve planove. Prijatelji iz Italije obećali su da će mi pomoći da napravim kuću. Dovoljno mi je da ima samo prizemlje i krov nad glavom da mogu zasnovati porodicu. Ne želim da se zatru korijeni Ribića. Ipak, neću se ženiti dok ne budem imao kuću. Ne želim da se moje dijete pati kao ja – kaže Zijo.
Romi se ne vraćaju tamo gdje se desilo nešto loše
U Skočić se Zijo neće vratiti, ali neće ni prodati roditeljsku kuću, u koju namjerava povremeno dovoditi svoju djecu i pričati im o stradanju svoje porodice.
– Niko se neće ni vratiti, jer kod nas, Roma, postoji običaj da se ne vraćamo na mjesto gdje se desilo nešto loše – kaže Zijo.
INTERVJU 2014:
Prvooptuženi Sima Bogdanović, tzv. “Sima četnik”, krepao je u pritvoru tokom suđenja.
