SENAD MEHDIN HODŽIĆ – LABUD, HAJRO MEŠIĆ I HASE TIRIĆ
Prvi komandant Crnih labudova bio je rahmetli Senad Mehdin Hodžić dok su zamjenici bili rahmetli kapetan Hajro Mešić i Hase Tirić koji će kasnije preuzeti komandno mjesto ove jedinice.
Ovu su jedinicu stvarali ljudi koji su osnivali i Patriotsku ligu u tuzlanskoj regiji. Prvi komandant, rahmetli Hodžić bio je nekadašnji specijalac MUP-a BiH.
Kada je počela agresija na republiku Bosnu i Hercegovinu, pripadnici ove jedinice i Patriotske lige služili su se sredstvima veze koje je vrlo lako neko mogao prisluškivati i u njihove tokove razgovora upadati. Rahmetli Senad tokom korištenja sredstava komunikacije predstavljao se kao “kapetan labud”, a često su ga onda i četnici tim imenom prozivali. Senad Mehdin Hodžić poginuo je kao vojnik, kao branilac RBiH, 10. maja 1992. u selu Zaseok u Sapni kod Zvornika, gdje je njegovom zaslugom izvojevana jedna od prvih pobjeda buduće Armije RBiH nad agresorskim snagama. U toj akciji kapetan Senad i njegovi saborci zarobili su prvi tenk i samohotku za Armiju RBiH. Takođe uništeno je nekoliko četničkih tenkova i transportera te su četničke snage tada bile oslabljene dobrim dijelom. Tada nakon pogibije rahmetli Senada odlučeno je da se jedinici da naziv po nadimku njenog prvog komandanta, ali sa dopunom “crni”. Crni labudovi su inače endemska vrsta i mnogo su ljepši od bijelih i jako ih je malo na ovom svijetu baš kao i dobrih ljudi poput Senada. Tako je došlo do imena ove jedinice za specijalne namjene. Rahmetli Hodžić ukopan je sa šest saboraca u Zaseoku kod Sapne. Pored Mehdina Senada Hodžića, ukopani su i Bahrija Karabegović, Adin Salihović, Hasan Salihović, Ramiz Memić, Ismet Garibović i Šefik Garibović.
Na zahtjev Senadove majke, posmrtni ostaci iz Zaseoka prebačeni su nakon agresije 2008. godine u harem džamije Hemlijaši u kalesijskoj mjesnoj zajednici Memići.
Rahmetli Senad Mehdin Hodžić, poznat je kao kapetan Senad i kao Crni labud. Rođen je u Tuzli, 15. oktobra 1952. godine. Do početka agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu radio je kao policajac u splitskom Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Hrvatske. Tokom agresije na Hrvatsku stekao je svoje prvo ratno iskustvo ali krajem 1991. godine vraća se u rodnu Tuzlu gdje se aktivno uključuje u osnivanje i rad Patriotske lige RBiH.
Neka mu je vječni rahmet, mir i hvala za položeni život u odbrani Republike Bosne i Hercegovine.
CRNI LABUDOVI
Jedinica za posebne namjene CRNI LABUDOVI ima 79 šehida koji su položili svoj život za odbranu Nezavisne Republike Bosne i Hercegovine. Teže i lakše ranjenih pripadnika ove jedinice je 345 dok su 22 pripadnika ove jedinice dobitnici ratnih priznanja ZLATNI LJILJAN.
Ova jedinica danas djeluje kao Udruženje boraca Crni Labudovi koje čuva sjećanje na svoju jedinicu, na sve bitne akcije koje je sprovela. Takođe, kroz Udruženje čuvaju sjećanje na svoje borce, na šedide i svakog pripadnika jedinice posebno. Svjedni su današnjeg stanja u državi i svjesni su takođe propagande koaj se svakodnevno odvija u našoj zemlji te svojim radom podstiču omladinu i svoje potomke na kulturu sjećanja te ih obrazuju svojim iskustvom i svojim znanjem. Udruženje već godinama djeluje na prostoru cijele Bosne i Hercegovine. Tako su bili učesnici mnogih akcija tokom poplava koje su zadesile našu zemlju ali i u drugim situacijama. Dobitnici su velikog broja zahvalnica i plaketa koje svakako časno zaslužuju. Često su u posjeti svojim saborcima a posebno onima koji su danas težeg imovinskog stanja i koji su iako su branili državu od agresora, danas socijalni slučajevi. Učesnici su Marša Putem spasa Nezuk-Potočari. Pokretači su nekoliko postavljenih spomen obilježja svojim saborcima i svojoj jedinici. Aktivno su Udruženje koje ima za cilj, pričati priču istine, hrabrosti, herojstva i priču istine, onima koji nisu imali priliku biti s njima u borbi te posebno novim naraštajima prenositi osjećaj odgovornosti za očuvanje jedne i jedine države nam Bosne i Hercegovine.
U ime AntiDayton pokreta zahvaljujemo se svim osnivačima, pripadnicima i šehidima jedinice za posebne namjene CRNI LABUD za njihovu nesebičnu odbranu Republike Bosne i Hercegovine. Zahvaljujemo se za požrtvovanost, hrabrost i odlučnost u odbrani te i za posvećeni rad na očuvanju istine i nakon agresije nad našom državom.
Neka je vječni rahmet, mir i hvala svim pripadnicima Crnih Labudova koji su svoj život položili na bedemima naše zemlje za njenu slobodu te neka je zahvalnost minimum poštovanja svim preživjelim pripadnicima ove jedinice.
S poštovanjem, AntiDayton pokret
PRENOSIMO PRIČU O OVOJ JEDINICI ARMIJE RBiH KOJU JE NAPISALA ELMEDINA MUFTIĆ
CRNI LABUDOVI – SABLJA BOSNE
Bili su elitna jedinica za posebne namjene. Gdje su Labudovi gnijezdo svili, tu je sloboda pjesmu pjevala. Ponos su Armije BiH, njena snaga i vjera… Vraćam se u ne tako davnu prošlost i pokušavam da približim sjećanja. Bili su to hrabri i neustrašivi momci, s jasnim ciljem i samo jednom željom, da sačuvaju Bosnu i Bošnjake u njoj. Vjera je bila njihova ideja vodilja, i njihov orjentir ratovanja. Hrabrost je odlika mudžahida i poklon koji se rijetko dobija. Oni su imali tu čast da budu hrabri i odvažni, da budu na braniku domovine, kad su mnogi odlučili da odu i sebe svrstaju u red kukavica. Borili su se za svaki pedalj Bosne, dajući živote, kao da ih imaju devet, a ne ovaj jedan.
Proljeće je simbol života… Život proljećem dobija notu postojanja, ako i podsjećanje da će sve mrtvo jednog dana da oživi… Svaka će jesen da dočeka svoje proljeće… Svako će proljeće da dočeka svoju jesen… Sve ima kraj i početak… A u suštini svaki kraj i jeste novi početak… Bitno je biti na putu… Najbitnije je znati izabrati pravi put…
Nekoga proljeće podsjeti na radost života. Mene od 1992. godine proljeće podsjeća na rat, na zločin, na ubijanje čovječanstva i poraz civilizacije. Podsjeća me na krvavu bosansku zemlju, natopljenu našom, bošnjačkom nevinom krvlju, na kolone muhadžira izbezumljenog pogleda uprtog u bezdan bosanske zbilje, na pomračeni zločinački um i zamućene oči zlikovaca koji osim krvi, smrti i progona ne mogu da vide ništa drugo i ni u čemu da nađu smiraj osim u zvjerstvu. Takav je njihov gen…
Bosna je zemlja iskrenih, vjernih i hrabrih ljudi-gazija… Bosna je zemlja u kojoj se čast i dostojanstvo zalijeva i uzgaja poput mirisnog zambaka… Bosna se naprosto voli… Bosnu živimo… Bosnu dišemo… Bosna je naša voda, njome žeđ gasimo…
U sjećanje mi dolaze, jedinice Armije R BiH koje su branile čast i opstanak Bosne i njenih građana. Sjećam ih se… Posebno se sjećam jedinice Armije RBiH “Crni labudovi”, gazije kakve bi i sam sultan Fatih poželio da ima uza sebe… Dolazili su iz svih krajeva naše zemlje, a najviše iz okupiranog dijela BiH, pa im je to bio poseban motiv, želja za oslobođenjem rodnog kraja i povratka na vlastito ognjište. Bili su elitna jedinica za posebne namjene. Gdje su Labudovi gnijezdo svili, tu je sloboda pjesmu pjevala. Ponos su Armije R BiH, njena snaga i vjera… Vraćam se u ne tako davnu prošlost i pokušavam da približim sjećanja. Bili su to hrabri i neustrašivi momci, s jasnim ciljem i samo jednom željom, da sačuvaju Bosnu i Bošnjake u njoj. Vjera je bila njihova ideja vodilja, i njihov orjentir ratovanja. Hrabrost je odlika mudžahida i poklon koji se rijetko dobija.
Oni su imali tu čast da budu hrabri i odvažni, da budu na braniku domovine, kad su mnogi odlučili da odu i sebe svrstaju u red kukavica. Borili su se za svaki pedalj Bosne, dajući živote, kao da ih imaju devet, a ne ovaj jedan. Bili su to golobradi mladići, koji su školske klupe zamijenili rovovima, momci koji su prvu ljubav poklonili voljenoj zemlji, iskusni ljudi koji su ne žaleći život odlučili da na smrt odgovore životom… Svi oni su činili tu posebnu jedinicu koja je zločincima bila kamen spoticanja i kost u grlu. Njihove mubarek noge su gazile preko bosanskih vrleti, dolina, brda, planina i donosile miris slobode i opstanka… Polagali su svoje živote kao garant našeg opstanka, šehidska krv i danas kao mošus miriše na mjestima gdje je kanula… Branili su Bosnu u ratu… Brane je i u miru…
Jučer su bili gazije i heroji… Najbolji sinovi Bosne… Naš oslonac i naš garant…
Danas su oni, pripadnici jedinice “Crni Labudovi”, osobe koje svojim djelovanjem unaprjeđuju bosanskohercegovačko društvo, uspješni su na svim poljima…
Danas su to očevi koji s ponosom svojoj djeci prenose istinu o Bosni, koji s pravom sanjaju bosanski san.
Danas oni izgrađuju Bosnu onakvu kakvu su sanjali, dok su za nju prolijevali krv.
Danas su njihovi sinovi ponos naše zemlje, hafizi, najbolji sportisti, učenici i studenti. Naši najbolji ambasadori u svakom pogledu…
Oni su bili tu kad je bilo najteže… Odbranili su zemlju, očuvali njen integritet i opstanak… Svoju su zadaću dostojanstveno odradili…
Znali su da izaberu pravi put na najzamršenijoj raskrsnici života. Birali su i izabrali da ostanu uspravni, baš onakvi kavi trebaju da budu Bošnjaci…
Nisu se pogeli i nisu spas tražili tamo negdje daleko, gdje se ne čuje pucanj topova i zastrašujući zvuk granata…
Ljubavlju su odgovarali na topovske granate…
Jačina njihove ljubavi, nadjačavala je mržnju zločinca.
Dova mudžahidska je zaustavljala i tenkove i topove…
Šehidi su bdjeli nad nama…
Vraćam se mislima u sadašnjost, suza na licu polahko pronalazi silaznu putanju. Podižem ruke i upućujem dovu… Molim te Svemoćni da se nikad i nikome ne ponovi… Nagradi ih Allahu iz obilja Svoje milosti… A šehidi… Oni su miljenici Gospodara svoga…
I evo osamnaest godina poslije rata s ponosom se sjećam njih.Bili su moji prijatelji. I danas su moji prijatelji i moja braća… I danas su Crni Labudovi – Sablja Bosne…
Dana 26.11.2013.godine na Bjelašnici je osnovano udruženje boraca “Crni labudovi”, neka vam je hairli gazije naše…
tekst: Elmedina Muftić
Citat izjave Haseta Tirića:
Ko sumnja u nasu pobjedu, taj je lud! Ovo je veliki i hrabar narod. Na njegovoj zemlji na desetine hiljada četnika i ustaša ostavilo je svoje kosti, ovaj narod uništio je na stotine tona neprijateljskog oruđa… Sjetite se samo kako je počeo ovaj rat.
A pogledajte sada. Zaključujte sami. Ja niti jednog momenta ne sumnjam u našu pobjedu. Niti “Crni labudovi”, u cijelini.
Godina, 1994.
