Znate li priču o Smaji Ćesiru a.r.?
Smajo Ćesir je bio dječak, maksum od četiri godine kojeg su ubili očuh i majka. Djecoubistva htjeli ili ne priznati i nisu tako rijetka stvar, posebno u današnjem vaktu, ali ono što ubistvo malog Smaje izdvaja od ostalih i čini ga bolnim, jeste način izvršenja ubistva.
Malom Smaji su sipali vosak u anus, genitalije stiskali kliještima, premlaćivali na najbrutalnije načine, lomili kosti i vilicu gurajući ovom djetetu u usta razne predmete.
Tog malog Smaju, malog Božijeg roba je samo dragi Bog spasio daljih patnji uzevši ga pod Svoju zaštitu. Svi za koje znam, dok su pratili ovu tužnu priču su plakali, mnogi koji ne znate će vjerovatno sada proguglati i pročitati, a sumnjam da će iko ostati ravnodušan. Kako se ne upitati šta je taj mali maksum, to nedužno Božije stvorenje moglo skriviti da bi ga se na tako svirep i monstruozan nacin mučilo i patilo mjesecima prije stradanja. Mnogi će postaviti pitanje šta je sa komšijama?
ZNALE SU KOMŠIJE, ALI SU ŠUTILE! ŠUTNJA JE HAMAN KAO I ODOBRAVANJE, BEZ ONO HAMAN, KAO I SAUČESNISTVO.
Zašto mi baš ovih dana pade na pamet mali Smajo?
Svake godine tokom ramazana imam običaj bar jednom otići na Zlatište u vrijeme iftara i sačekati da se Sarajevo obasja kandiljima i zvucima ezana. Kako svake tako i prije par noći i posmatrah šeher Sarajevo, podsjeti me taj grad na malog Smaju, ali me baš podsjeti i kao da na nebu vidjeh znak jednakosti između našeg malog Smaje i Sarajeva.
SARAJEVO TI JE BOLAN MAKSUM!
Sarajevo ti je bolan isto ko maksum, nedužno kao i mali Smajo, i Sarajevo ti je bolan haman stradalo od ruke majke i očuha. Sarajevo je baš kao dijete čisto i iskonski prihvatalo svakoga. U Sarajevu su i Karadžić i Plavšićka mogli naći svoje utočište i svoju radost. Ali jok bolan, oni ga mučiše, zlostavljaše, izgladnjivaše, skrnaviše i šta sve ne radiše, nebili ga ubili. Sve u cilju da u njemu ubiju ono dječije, onu radost, ljepotu, nevinost i ljubav. Nema zla ovog svijeta da ga nisu radili Sarajevu, ali ono preživi, nažalost mali Smajo nije. I tada su komšije i rodbina mirno posmatrali i šutjeli, gledajući patnju Šehera, tog maksuma koji se borio i sa Božijom pomoću preživio, za razliku od malog Smaje.
Svi koji imaju djecu i roditeljska osjećanja znaju da se dijete nekad mora i udariti, i pomaziti, i kazniti, a i paziti. Ali, kada dijete zaspi, nema tog normalnog roditelja koji neće bdjeti nad njim, osjećajuci i strah, a i radost.
Tako i ja, gledajući Sarajevo u vrijeme iftara ,vidjeh ispred sebe usnulog maksuma i upitah se… kakav to monstrum moraš biti pa da mu poželis zlo? Taman i da ti nije rođeno dijete, taman i da ti je pastorče kao što je meni, ne možes a da ne vidiš ljepotu i sjaj usnulog maksuma koji se, poslije dana ispunjenog nestašlucima i marifetlucima, opružio onako mali, ali opet onako lijepi i utonuo u carstvo snova. Ne možeš bolan, a da ne osjetiš onu strepnju oko srca i radost u srcu zbog tog maksuma. Ne možeš osim ako nisi čovjek, već monstrum kao što su bili Smajina majka i očuh, kao što su bili Radovan i njegovi četnici.
TO I NISU LJUDI,TO I NISU RODITELJI, ČAK NI ZIVOTINJE – TO SU MONSTRUMI!
Epilog priče je da su majka i očuh malog Smaje dobili po 40 godina zatvora, a da se sa druge strane Radovanu i bratiji još uvijek sudi. Komšije su prošle bez ikakve ovozemaljske kazne, ali teško da će i bez Božije, jer šutnja o grijehu je grijeh, zatvaranje očiju pred istinom je saučesništvo.
Malom Smaji neka Allah podari dženetske bašče i Svoju neiznjernu milost, a našem lijepom Šeheru neka podari Svoju zaštitu, jer mi se sve čini da ima još monstruma koji jedva čekaju da ubiju ovog maksuma od Sarajeva!
Fahrudin Bezdrob