U FOKUSU NIKOLA POPLAŠEN: IZGLEDA DA JE DOŠLO VRIJEME ZA ČETNIČKO OBRAZOVANJE
Nakon jučerašnjeg sramnog izglašavanja na sjednici Doma naroda državnog Parlamenta Bosne i Hercegovine čovjek se zaista zapita gdje su granice apsurda u našoj zemlji?
Na jučerašnjoj sjedinici Parlamenta BiH između ostalih izabran je i četnički vojvoda Nikola Poplašen za jednog od članova Upravnog odobra Agencije za razvoj visokog obrazovanja i osiguravanja kvaliteta.
Pored Poplašena, u komisiju su imenovani Momčilo Plemiš, Midhat Jašić i Marinko Jurilj, a ovo imenovanje da bi bilo završeno, morat će ga izglasati i zastupnici u Zastupničkom domu državne skupštine BiH.
Nikola Polašen je profesor prava ali takođe bio je i predsjednik tzv. republike srpske tokom stvaranja te genocidne tvorevine. U periodu agresije Poplašen je bio dosta aktivan u Vogošći za šta postoje mnoga sjedočenja i zapisi. Svjedočio je u Den Haagu na suđenjima Momčilu Krajišniku i Radovanu Karadžiću. Ipak pored svega navedenog Vojvoda Vojislav Šešelj ga se odriče te ga je proglasio izdajnikom srpskog naroda.
ANTIDAYTON
Zar je moguće da u Bosni i Hercegovini koju su do juče isti ovi četnici rušili, u njoj ubijali sve nesrpsko i mučili i silovali, danas budu dio nekog političkog života i to na nivou države pa čak u obrazovanju? Ovo je jedna od morbidnijih odluka politike BiH te nikome još uvijek nije došlo do mozga šta treba da se desi. Nakon ovoga, zapitamo se da li je moguće da se na sarajevskom pravnom Fakultetu sutra pojavi i vojvoda Vojislav Šešelj te aplicira za jedno radno mjesto? Zašto ne? Koja razlika neka nam neko objasni? Pored navedenog zastupnicima u Parlamentu očigledno treba dati prijedlog da se u sve osnovne i srednje škole u svaku učionicu postavi tj. okači po jedna fotografija Nikole u četničkoj uniformi iz perioda agresije. Što da ne? Neka djeca znaju ko im kroji sudbinu i u školi i van nje. Da li je došlo vrijeme opet za četničko obrazovanje? Da li treba da se preuredi nastavni plan i program po sistemu kakav j eu Srbiji ili dijelom koji je bio možda prijed agresije u bivšoj Jugoslaviji? da li će se učiti četničke pjesmice na nastavama i o četnicima kao herojima i oslobodiocima pošto su svakako u Srbiji četnici reahbilitovani.
Zastupnicima u Zastupničkom domu državne skupštine samo jedna poruka a to je da tražimo i zahtjevamo od vas da po prvi put otvorite oči i dobro razmislite o svom glasanju. Narod neće zabraviti ni one koji su glasali predaju zemljišta na Zlatištu, ni one koji su glasali protiv Sutorine, ni one koji su prodali JMBG na tzv. entitetski nivo pa neće zaboraviti ni ovo kao i milion drugih stvari. A vi, vi se zaista igrate sa strpljenjem naroda koji svaki dan samo što nije eksplodirao.
PORUKA SVIM BOŠNJAČKIM POLITIČARIMA I FUNKCIONERIMA OD MJESNIH ZAJEDNICA DO PREDSJEDNIŠTVA
Prije svega, zanima me da li vi imate apsolutno išta u tim vašim glavama, da se nakon ovakve odluke uopšte ne oglasite? Zanima me da li ste vi oni kojima ovo treba iz ekih vaših razloga jer “znate vi zašto je ovo dobro” ti ste proroci koji znaju šta će izvući iz ovoga.
Treba vas biti stid te vas treba sekundarno pohapsiti i pozatvarati da nikada više nevidite svijetlo dana. Vaš bezobrazluk nema mjeru. Vaša drskost i oholost postala je svakodnevnica te sramotite bošnjaški bosanski narod u cijelom svijetu. Vaše bezobrazno ponašanje ravno je izdajništvu jer svojim šutnjama odobravate sve ono najgore što je moguće za narod kojem u suštini treba da samo služite.
Vi ste ti koji trebaju biti robovi a ne narod a posebno ne Bošnjački narod koji je tek iz ropstva agresije i genocida izašao, ali ne potpuno.
Apsolutno nas kao narod ne zanima, koji su razlozi dovođenja četničkog vojvode na ovakvu poziciju. Ne zanima nas ni posjeta četnika Vučića kojem prostirete crvene tepihe niti nas zanima kakav je vaš tal u svemu ovome. Zanima nas samo jedno, za koga vi radite, šta je svrha vašeg postojanja, šta je svrha vašeg politiziranja, vaših kandidatura, šta vi uopšte hoćete u politici beskičmenjaci jedni kada ne znate da štitite one zbog kojih bi trebali da ste na tim funkcijama. Kojim vi povodom uopšte nosite glave na ramenima kada vam ne služe za pozitivnosti? Da li se sjećate da je pored vaših glava isto tako bio izabran na istom mjestu i četnik Velibor Ostojić za predsjednika Komisije za zaštitu ljudskih prava, za kojeg svjedoci navode da je učesnik u rušenju Aladža džamije u Foči? Koliko apsurda mislite da nam priredite još?
Vaše podaničko ponašanje nas ne zanima, robujte ali narod ostavite da živi dostojanstveno i ostavite djecu Bosne i Hercegovine van dometa četničkih ideologija i četničkog obrazovanja. Izjasnite se kao Marsovci kako bi narod mogao da traži sebi dosljedne predstavnike u vlasti jer vi to očito niste jer ne znate ni za sram ni za stid a ni za dostojanstvo. Pogazili ste žehidska mezarja, branioce RBiH, invalide, penzionere, obične građane a sada ste napali i na svetište ljuskosti i društva, na djecu. Da li će možda četnički vojvoda Nikola Poplašen da osigura Bosanski jezik djeci u genocidnom tzv. entitetu? Ili je Poplašen priprema za potpuno satiranje bosanskog jezika pa čak i na djelovima BiH gdje se izučava u školama?
ISPOVIJEST SILOVANE BOŠNJAKINJE U VOGOŠĆI PORIJEKLOM IZ SANDŽAKA
Rođena sam u Novom Pazaru, u Sandžaku. U Sarajevo sam, nakon završene srednje škole, došla da studiram filozofiju. Fakultet sam završila 1984. godine, i odmah po okončanju studija sam se udala.
Muž mi je radio u “Pretis”-u, u Vogošći, a ja u jednoj srednjoj školi u Sarajevu. Stanovali smo u Vogošći.
Dana 19. maja 1992. godine, bila sam sa kćerkom u stanu. Muža nije bilo. Iščekivala sam ga i budna sam provela cijelu noć. Nisam znala gdje je, da li mu se nešto dogodilo.
Iz zgrade nigdje nisam smjela izaći. U zgradi, u istom stubištu, stanovala je jedna Srpkinja, radnica fabrike “Pretis” u Vogošći. Pitala sam je da li ima mlijeka za moju djevojčicu. Nije me odbila, dala mi je šolju mlijeka, govoreći kako će se vrlo brzo u Vogošći desiti sve najgore.
U 19.30 sati, 19. maja 1992. godine, otpočela je žestoka pucnjava na širem prostoru Vogošće. Nisam znala šta da radim, pa sam se uplašena zaključala sa djevojčicom u stanu. Pucnjava je trajala gotovo tri sata.Čekala sam da se sve smiri.Pokušavala sam da telefoniram, ali telefon nije davao signal.
Iz stana nisam izlazila puna dva dana. Trećeg dana ujutro, začulo se zvono na ulaznim vratima. Skamenila sam se, ali, ipak, uspjela izustiti: “Ko je?”… Očekivala sam muža, njegov glas, ali umjesto blagog njegovog, čula sam grub, prodoran glas:“Otvori Turkinjo!” Obamrla sam, držeći djevojčicu u rukama. A onda je glas iz hodnika ponovo zagrmio: “Otvori balinkuro, znamo da si unutra”, a potom se čuo tresak. Vrata su nogama, na silu odvalili i upala su tri čovjeka u uniformama JNA, ali sa četničkim znakovima, kokardama na uniformama. Uletjeli su u stan sa oružjem u rukama i grubo me pitali gdje mi je muž. Bila sam gotovo zanijemila. Nisam imala snage ni riječ da izustim od velikog straha.Izveli su nas iz stana i odveli u zgradu osnovne škole. U osnovnoj školi smo zatekle oko 50 ljudi, mahom starijih, žena, djece od kojih sam neke i lično poznavala. Dva sata poslije, došli su po četiri sredovječna muškarca. Ostale smo samo mi, žene, nekoliko staraca i četvero djece od 3-7 godina, među njima i moje dijete. Tu smo bili na fiskulturnim strunjačama i samo sa po jednim pokrivačem 7-8 dana.
Mislim da je mogao biti 25-26. maj 1992. godine, kada su mene i još dvije djevojke izveli iz zgrade osnovne škole i odveli u jedan restoran na izlazu iz naselja, u kome prije rata nikada nisam bila, ali sam čula da se zove “Kontiki”, vlasništvo neke Sonje il nešto vezano za to ime. Dijete mi je bilo jako bolesno i izgladnjelo. Jela je sa mnom malo corbice, koju su bili donijeli nama starijima.
Sutradan sam zamolila stražara, koji nam je hranu unosio dva puta dnevno, da dovede ljekara mojoj djevojčici. Na moju molbu, nije ništa rekao ali poslije dva sata otvorila su se vrata, i sa četničkim stražarom ušao je jedan čovjek, star oko 40 godina, plav i proćelav. Nije bio u uniformi, po čemu bi se moglo zaključiti da je ljekar il bolničar. Tražio je da mu dam dijete da ga odnese na pregled u ambulantu. Molila sam ga da i ja pođem sa njim, no, nije mi dozvolio. Uzeo mi je dijete. Bilo mi je lakše, jer sam se nadala da će ljekar pomoći mojoj djevojčici.
Nakon dva sata vratio se onaj četrdesetogodišnjak sa dvojicom mladih četnika u uniformama JNA. Jedan je bio smeđi tridesetogodišnjak, a drugi, crnomanjasti, bio je koju godinu stariji. Rekli su mi da pođem s njima. Odveli su me prema centru grada u jednu višespratnicu. Tu su me uveli u jednu garsonjeru, mislim na trećem spratu. Pitala sam ih gdje mi je dijete, a onaj smeđokosi mi se tada “iskesio” u lice riječima: “Šta će ti tursko dijete, kada ćemo ti mi sada napraviti dva buduća četnika.” Vrisnula sam od zaprepaštenja i krenula prema vratima, ali mlađi me je uhvatio snažno, objema rukama, i privukao sebi. . Otimala sam se i gurala ga od sebe nogama, dok me nije počeo snažno udarati šakama i koljenima. Urlao je: “Ako se budeš otimala i pravila nam probleme, zaklat ćemo ti dijete. Ono je u susjednom stanu.” Tu na podu, obojica su me grubo silovali. Molila sam ih da me ubiju, samo da mi ne diraju dijete. Poslije sam pala u nesvijest.Kada sam se probudila, bila je ponoć. Bila sam sama u stanu. Cijelo tijelo bilo mi je studeno i obamrlo.
Predvečer je došao po mene, zakrvavljenih, pijanih očiju i odveo me u zgradu hotela. To više nije bio onaj hotel. U holu je bilo puno ljudi. Sve je bilo zagušljivo i prljavo. Uveo me je u sobu, na prvom spratu. U sobi je sjedio sitan, omanji, mršav čovjek, uredne, crne brade. Oči su mu bile krupne i buljave i isticale su se na glavi, a pogled prodoran. Mislim da nije bio pijan, iako je cijela soba smrdjela na alkohol. Gledao me je svojim buljavim očima rekavši: “Zaključaj, devojko, vrata.” Pomislila sam da je neki Srbijanac po onome “devojko”.Nisam smjela odbiti naredbu, nadajući se pritajeno da će mi taj čovjek pomoći da vidim svoju curicu, koju su mi oduzeli u zatvoru “Sonja” u Vogošći. Stajala sam u išćekivanju. “Šta hoćeš devojko? Čekala sam dalje.“Ćutiš! E pa lepo, onda ćeš mi to reći posle. Skidaj se!”, naredio mi je nešto povišenim tonom i povukao za ruku prema sebi. Odgurnula sam ga od sebe, trgnula i krenula prema vratima, a on me je uhvatio objema rukama za nadlaktice, okrenuo i bacio me na pod, a potom udario jako nogom u predjelu butne kosti. Klonula sam i pustila se, znajući da mi može biti samo još gore. Profesor me je pokušavao silovati ali mu nije polazilo za rukom, pa se počeo derati na mene i šamarati me. Opustila sam se cijelim tijelom i pravila se da sam u besvjesnom stanju, a profesor je bezuspješno kidisao na mene. Nakon 10-15 minuta mi je opsovao balinsku majku i sišao sa mene, nakon što me je uprljao sobom i svojim smradom. Brzo se obukao i izletio iz sobe i zagalamio na onog četnika u hodniku. Pravila sam se i dalje da sam u besvjesnom stanju, ležeći na kauču, kada je uletio onaj četnik iz hodnika i nasrnuo na mene. Ošamario me je nekoliko puta, a onda me grubo silovao, dahćući i govoreći mi: “Ono što je počeo profesor Nikola, završit ću za njega ja”…
“Profesor Nikola”!!!
Te dvije riječi duboko su se urezale u moje pamćenje i brujale u meni sve dok se nisam vratila iz Švedske, krajem 1997. godine godine na televiziji sam prepoznala “profesora Nikolu”, zločinca, silovatelja. Prepoznala sam Nikolu Poplašena u srpskoj skupštini u Banja Luci. Sada živim samo za dan, za susret sa njim u Hagu, da vidim hoće li mu oči tamo divljački sijati, kao onda kada je nasrtao na mene bespomoćnu zatočenicu, kada me je uprljao, obeščastio.
Niko mi ne može vratiti moga poginulog muža. Gotovo da sam izgubila i nadu da ću ikada saznati šta se desilo sa mojom četverogodišnjom kćerkom, koju su mi Srbi-četnici oduzeli. Da li je živa, ako je, gdje se nalazi? Da li je mrtva, ako je, gdje je sahranjena. Uzdam se u Boga, u pravdu. Samo me to još održava u životu, koji to više nikada neće biti, osim pukog vegetiranja. Zhvaljujuci Bakiru i SDA cetnicke Vojvode poput Nikole Uplašenog sada vladaju Bosnom i Bosnjacima!!!
DA SE NIKADA NIKOME NE PONOVI SUDBINA SVJEDOKINJE I SVIH DRUGIH MAJKI I SESTARA SILOVANIH TOKOM AGRESIJE NA RBiH OD STRANE SRBOČETNIČKIH “PROFESORA”!
AntiDayton pokret
