Feljton

DA SE NE ZABORAVI SILVA RIZVANBEGOVIĆ

NA DANAŠNJI DAN: DA SE NE ZABORAVI SILVA RIZVANBEGOVIĆ

Silva Rizvanbegović – Sarajevska Hitna pomoć ne nosi ime Silve Rizvanbegović. Po njoj se ne zove niti jedan sarajevski Dom zdravlja, pa čak ni najmanja, isturena ambulanta u nekom od podbjelašničkih sela.

Silva Rizvanbegović, kako se na prvi pogled da istumačiti iz preovlađujuće povijesti ili zaključiti na osnovu službenog sjećanja na bezumlje koje nas je spopalo prije petnaest godina, nije postojala. Ili je, ako je postojala, bila jedna od onih, bezimenih, koji su se, kricima očaja i beznađa redali na našim ekranima ili su ostali upamćeni tek po krvavoj mrlji kojom su ispisali svoje živote na vrelom sarajevskom asfaltu ili na studenom sarajevskom snijegu, svejedno.

Silva, rekoh sebi prije nekoliko mjeseci, zacijelo nije postojala. Bit će da sam pogrešno prespojio slike, riječi i komadiće vremena, izmiješane u prevreloj, lako hlapivoj juhi mojih sjećanja, pa sam u sebi, od šarolikih djelića različitih osoba i stvarnih događaja, sastavio neki zamišljeni lik i ispleo neku priču koja se nije odigrala nigdje drugdje već u mojoj glavi. O doktorici Rizvanbegović nisam čuo ništa već petnaest godina; ta, valjda bi je se neko sjetio, još neko negdje pomenuo, da je ona doista postojala. A kada iza tebe ne ostane ni slovo, niti pomen, onda valjda više i nije važno da li si doista bivstvovao ili ne.

Čak ni mreža svih mreža, ova koja pohranjuje naša imena, čuva naše tajne, hvali nam poslovne uspjehe, i zna stanje naših bankovnih računa, o Silvi Rizvanbegović nije znala ništa. Tek uzgredno, zakopano na 1663. stranici nekog sudskog spisa Tribunala za ratne zločine u Haagu, krilo se, u nečijem svjedočenju pomenuto njeno ime i izjava da je ubijena u vozilu izrešetanom mecima ispaljenim iz Kasarne Maršal Tito. Nije zapisano da je Silva Rizvanbegović bila u ambulantnim kolima Hitne pomoći i da je, skupa sa vozačem, bila na radnom mjestu, pokušavajući pružiti hitnu medicinsku pomoć onima kojima je ona bila potrebna.

O njoj nije bilo napisano još ništa, dok nisu blogeri, od kojih su neki i radili sa njom, svojim zapisima pokušali otrgnuti njezino ime iz nemilosrdnih kandži zaborava. A doktorica Silva nije zaslužila da ju se tako lako zaboravi.

Kada je počeo rat, primarijus Silva Rizvanbegović je bila šef smjene u sarajevskoj Hitnoj pomoći. Bilo je to doba kada su na našim ekranima paradirali psihijatri i njihovi pacijenti, heroji i kukavice, kriminalci i bilmezi, i svako je prijetio, kukao, bodrio, očajavao… svako je, na svoj način, dramio, i samo sam Slivu upamtio kao jedinu staloženu, pribranu osobu na ekranima tih dana. Ona je, valjda, jedina znala šta radi, jer je radila svoj posao. Onda kada bi joj se obratile lokalne informativne kuće, ona bi im, jednostavno i pregledno, davala podatke o broju ranjenih, broju primljenih u Hitnoj pomoći, o vrstama povreda, izvršenim intervencijama, proslijeđenim pacijentima…

U riječima koje je izgovarala nije bilo ništa neobično, neobičan je bio način na koji je to činila. Umjela je s riječima, nizala ih je jasno, razgovjetno, samouvjereno. Imala je notu plemenitosti u intonaciji od koje ti se uvijek činilo da slušaš zvanično saopćenje neke visoke ustanove, toliko visoke i moćne da će, možda, vrlo skoro, uspjeti i to ludilo oko nas staviti pod kotrolu i zavesti mir. Bila je sigurna i odrješita u svome nastupu, a opet je u kameru gledala blagim pogledom, dajući ljudima do znanja da joj je, barem nekome, stalo do njih. Riječju, u prvim ratnim danima je Sarajlijama uljevala nadu i ja se sjećam dana kada nisam ni slušao šta priča, već sam iz njene lokucije i njene elokvencije za sebe cijedio tek kapi utjehe.

Bila je kopljima ispred onih koji godinama pohađaju kojekakve škole ne bi li se naučili ophoditi sa javnošću. Uvjeren sam da bi, da je poživjela do dolaska CNN u Sarajevo i da joj je to bila želja, postala prava medijska zvijezda. Priznajem, ne bez kajanja, da sam barem jednom pomislio da joj ta uloga isuviše dobro leži i da ovakvim sposobnostima liječnik zasigurno kompenzira nedostatak onih stručnih ili, pak, manjkavu savjesnost u obavljanju svoga posla.

Da sam bio u krivu, i da se savjesti i profesionalnosti doktorice Rizvanbegović nije moglo ništa prigovoriti, saznao sam 17. maja 1992. Unatoč sve goroj situaciji koja se tih dana komplicirala oko “Maršalke” iz koje su, sve češće, dopirali nasumično ispaljeni meci, unatoč činjenici što, kao šefica smjene, baš i nije morala prva napustiti relativnu sigurnost zgrade i uputiti se na najopasnije intervencije na terenu, i uprkos tome što je kod kuće imala porodicu, doktorica Silva je, u bijelom ambulantnom vozilu sa jasnim i vidljivim oznakama Crvenog križa pošla u pomoć svojim ranjenim i unesrećenim sugrađanima.

Njeno vozilo je u glavnom sarajevskoj ulici izrešetano sa četiri metka ispaljena iz kasarne Maršal Tito. Da li je posrijedi bio snajper ili rafal, to ne znam, ali da je bio zločinački, to zasigurno znam. Silva Rizvanbegović je imala četrdeset i četiri godine. Iza nje su, koliko se još nejasno sjećam iz nekog priloga, ostali unezvjereni, izgubljeni suprug i uplakana djevojčica od svojih desetak godina. Tog je dana nada, na dugo vremena, napustila Sarajevo.

Nakon toga, o Silvi Rizvanbegović više nisam čuo ništa. Na službenoj stranici sarajevske Hitne pomoći nema ni riječi o Silvi. Isto kao da nikada nije ni živjela. Kao da je, sa prvim pucnjima, pobjegla iz grada i zaputila se u sigurnije predjele. Ili kao da se, čim su se podijelile strane, uspela u brda i odozgo slala smrtonosne pozdrave od vrelog olova i čelika svojim dojučerašnjim kolegama. Ne znam koji je to Silvin grijeh, da je se danas niko ne sjeti?

Ili će biti da je grijeh naš? Grijeh da ljude cijenimo po ispraznim riječima, a ne po djelima, svrstavamo po podobnostima, a ne po sposobnostima, biramo po političkim, a ne stručnim kvalifikacijama. Grijeh da zaboravu predajemo one koji su za Sarajevo dali život, a ovjekovječujemo one koji se Sarajeva pošteno ni ne sjećaju.

Odveć tegoban i griješan, ne želim još biti dijelom i ovoga grijeha. Ovim skromnim slovom pridružujem svoj glas onima koji bakljama sjećanja pokušavaju osvijetliti i povratiti Silvu Rzvanbegović iz tmine zaborava.

DA SE NIKADA NE ZABORAVI!!!

AntiDayton pokret 

DA SE NE ZABORAVI SILVA RIZVANBEGOVIĆ
Komentari
Na vrh
X