Feljton

SATANSKI SINOVI: POČECI UBIJANJA – MJESTO HRANČA

PIŠE: S.O. – SATANSKI SINOVI: POČECI UBIJANJA – MJESTO HRANČA

…Zločin je visio nad jednim drugim selom-Hrančom.

Uvečer će srpske vođe obavezno raspravljati o sudbini naselja koje namjeravaju napasti. Odluka bi redovno bila: pobiti muškarce, spaliti domove i rastjerati nemoćne.

Oko 3-4 sata krenuli bi i opkolili naselje u tišini, a u rano jutro polazili u akciju. Dan prije toga,sve do jutra, negdje oko tri sata, jednu poruku satima bi preko megafona ponavljali: “Građani,nemojte dozvoliti da zbog jedne puške bude zapaljeno cijelo naselje”.

To je djelovalo. Bilo je i bit će mnogo ljudi koji su htjeli poginuti uz otpor. Ali ostali bi ih smirivali i opominjali na živote njihove ili tuđe djece, svejedno. Takvi su šumama bježali prema Srebrenici. Mnogi su bez oružja zarobljeni ili ubijeni u pokušaju bijega.
Prvog maja u selo Hranču je usao Luka Bogdanovič, bivši zamjenik komandira policije u Bratuncu. Postavio je rok za predaju oružja do sutradan u podne. Oružje je predato kako je rečeno. Bile su to tačno sve cijevi za koje su mještani imali dozvole. Sutradan, Srbi su opkolili selo sa transporterima koji su odmah počeli pucati po kućama. U isto vrijeme srpski su vojnici, uglavnom komšije, istjerivali mještane iz njihovih kuča. Muškarci su se sklonili u potoke i šumarke i gledali kako Srbi pale njihove kuće. Prvo su ulazili i pljačkali sve vrijedno, a zatim posipali benzinom i palili. Ukupno je tog dana izgorjelo oko 40 domova.

Taj dan uhvaćeni su i odvedeni u Bratunac Adem, Dževad, Nurif, Muhamed, Sead i Karim Ramić, Hajrudin, Abdulah i Samir Hodžić. Najmlađi Sead imao je 15 godina, najstariji Adem 30. O sudbini njihovoj ništa se nikad neće saznati. Neki su vidjeli kako ih ubacuju u Duhansku stanicu. Tamo, na zadnjem spratu nalazila se prostorija u kojoj su u Drugom svjetskom ratu mučeni i ubijani muslimani sa spravama koje su ostale netaknute, do danas. Svo vrijeme prelazilo se preko srpskih zločina nad muslimanima i oni su se ponavljali. Muslimani su izbjegavali o tim prostorijama govoriti zbog toga što se moralo živjeti zajedno. Devet mladića potrpano je u bijeli kombi i svaki trag im se izgubio.

Sada se šutnja vraćala. Ubijena je taj dan petogodišnja djevojčica Selma Hodžić dok je u naručju držala njena nena Hajrija kojoj je metak prošao kroz ruku, a dijete ubio.

Dok su tridesetogodišnji Osman Ramić i četrdesetogodišnji Šaćir Ramić bježali, uhvaćeni su na njivi. Dovukli su ih Najdan Mlađenović i Mirko Todorović pred kuću Ćamila Ramića i ubili udarcima sjekire u glavu. Pedesetogodišnji Bego Hodžić ubijen je na isti način.

Kuće su dugo dogorjevale u Hranči. Svaki dan kad se činilo da više nema šta gorjeti, buknuo bi plamen
i osvjetljavao čitavo naselje. Sve to mogli su vidjeti oni u gradu i naseljima okolo. Više niko nije spavao u svojim kućama. Ljudi su se poput uplašenih životinja krili po potocima i šumarcima oko Hranče. Šest dana kasnije, 9. maja, ponovo su selo opkolile srpske horde, sada već sigurni da niko nema ni oružja niti se može braniti. Podvriskivali su i očito slavili svoje slijedeće ubijanje. Počela je pljačka i iznošenje iz preostalih kuća onoga što je vrijedno. Zatim je spaljeno još 55 kuća, a ljudi koji su se odvažili da spavaju u svojim domovima bili su ubijani ili živi spaljeni. Srbi su toga dana ubili Salku, Hajru, Avdu, Abdulaha, Selima, Idriza, Saliha i Musu Ramića, Nermina Jahića, Hasima Nukića i njegova dva sina, Abijara i Saliha, Hasana i Sulju Hodžića, Musu Sulejmanovića, Hameda, Nezira, Džemala, Šabana, Sulju, Hasana, Avdu i Osmana Salkića, Sadika i Osmana Avdića…

Leševi ovih ljudi ležali su na jednom mjestu, poneki na putevima, i oko kuća. Ostali muškarci prikriveni su po iskopanim skrovištima u šumarcima. Četrdeset dvije žrtve ostale su iza ovog pokolja. Ali bit će ih još. Kad su ih okupili na jedno mjesto, Janko Bogoljuba Petrović dobacio je:
“POBIJTE IH SVE, TU NEMA ČOVJEKA!”

Devetog maja, u Subotu, na stanicu u Repovac doveli su Husu Salkića i Omera Salkića. Pretresali su ih arkanovci. Kad su kod jednog našli džepno izdanje Kur`an-a, rekli su: “Ej, pa ti si`odža. Takvi nam trebaju.” Ubili su ih tu, na autobuskoj stanici.
Potpuno uništenje i raseljenje sela dogodilo se nakon dva dana. Opet su stigli isti Srbi i kako se više nije imalo sta opljačkati, bili su mirniji. Poručili su po Aliji i Bajri Sulejmanoviću da Hrančani moraju iseliti. Odakle iseliti, pitali su se. Mnogi su se gorko smijali na ovo. Bili su uništeni kao narod i više ih ništa nije vezalo za njihov dom. Izgubili su svoje tlo pod nogama. Mogli su sada odletjeti u svemir, mogli su nestati, nisu više ni morali da ih ubijaju. Oni su osječali da više ne postoje. Prikupili su se. Otići odavde što prije i ako bude moguće, napustiti Hranču, Bratunac. Nestati. Naredili su im da krenu pješice prema susjednom Repovcu, srpskom selu. Tamo su potrpani u jedan šleper i autobus i bit će odvezeni prema Bratuncu. Ali to neće biti kraj užasu.

Dvadeset petog aprila Srbi su naredili predaju oružja u naseljima Suha, Redžići, Mihaljevići i Ravne. Sve oružje koje su legalno sa dozvolama posjedovale muslimanske porodice predato je Srbima.

Dvadeset osmog aprila Srbi su napali Hrnčiće i Konjeviće i ubili devet ljudi. Negdje u isto vrijeme napast će i Osamsko, Krasanpolje, Mihaljeviće i Glogovu. Zvjerstva koja će tamo napraviti devetog maja premašit ce sva dotadašnja.

DA SE NIKADA NE ZABORAVI AGRESIJA I GENOCID! 

preuzeto iz knjige: SATANSKI SINOVI 

SATANSKI SINOVI: POČECI UBIJANJA – MJESTO HRANČA
Komentari
Na vrh