Prije mjesec dana po prvi put kročih nogom na kraljevsko tlo Bobovca u srcu naše domovine. Premalo vremena bijaše da se ispriča priča, jer svaki kamen na tvrdom gradu naše bosanske kraljevine želi da ispriča svoju priču, svaki pedalj ovog komada zemlje prsti od energije, vapi za našim koracima, zove nas u svoja njedra…
Nakon što obavismo obilaske naših rudarskih porodica, naših komšija i prijatelja sa suzama u očima iz Ratnja se zaputismo put Bobovca. Jesen je posebno lijepa, al treba je doživjeti na ovom kraljevskom gradu da se osjeti njezina puna ljepota. Uskim puteljkom, bogazom što bi starina kazala, opalo lišće pod našim nogama, primjetih da nije šuštalo.. Tišina, mir i čudan spokoj putem kroz mali šumarak koji je vodio do srca našeg bosanskog kraljevstva… Umorni, nenaspavani, slomljeni emocijama koje su nas obuzele pri obilasku porodica tragično stradalih Rudara, kročivši na Bobovac, neka čudna energija ne dade nam ni da predahnemo. Na Branič kuli se prvo zavijori kraljevska zastava.. Korakom laganim kao pero, kao da se bojimo da zemlju ne povrijedimo, krenusmo kroz Bobovac u pratnji profesora Sarača. Svaki kutak, svaka stopa, svaki kamen, svaka stijena, drvo, rijeka, pa čak i nebo iznad, htjelo nam je ponešto kazati.. Bunar voda dubine pet metara, ucinila mi se dubokom kao neistraženo more, tajnovito i bajkovito na prvi pogled… Ogledah se neprimjetno na površini vode Bobovačkog bunara, ne umišljam, ali ne vidjeh svoj odraz na vodi.. Vidjeh samo duboke tajne koje kao i sve na Bobovcu, čuva i ovaj bunar..
Razgledajući srce naše Kraljevine sa ostataka nekadašnjih kula, dvora, palača, žitnica, predvorja, slušajući melodićan glas profesora Sarača koji na jedan specifičan i poseban način prenosi svoje znanje na posjetitelje i mlađe generacije, opazih kako je veliki dio našeg tvrdog Bobovca, prirodno i Božijom voljom, sagrađen i utvrđen. Između dva velika brda, uzdiglo se još jedno nešto malo manje. Na dva velika brda, raspoređene stijene mi se čine kao vječni čuvari srca Kraljevine.
Stijene koje strše, poredane vertikalno i horizontalno, kao vojnici, rame uz rame, ponosno i stameno prkose vremenu koje je prošlo i koje prolazi.
Plodno tlo o kojem nam je profesor pričao, vidjeli smo i sami. Iako je to bila sunčana strana, iako kiša nije padala, tlo pod nogama bilo je vlažno..
Pogledah niz kotlinu.. Kroz samo srce naše Kraljevine, oko Bobovca, protiče rijeka.. Pogledah ostatke zidina i opazih kako su građene na već prirodno postojanim, čvrstim stijenama..
Spoj Božijeg djela i inteligencije njegovih robova. Inteligencije naših predaka, Dobrih Bošnjana, krstjana, pripadnika Crkve Bosanske.. Kada sagledam cijelu sliku, saberem sve utiske i energiju koju ovaj komad zemlje bosanske uistinu ima, zaista nije nikakvo čudo što je citadela Bobovac, bila najutvrđenija, najbolje čuvana i teško osvojiva.
Puno je toga što bi se moglo napisati i slikom dočarati. Puno je toga što se ima ispričati. Ali najviše ima tajni koje naša bosanska kraljevina u srcu naše domovine skriva, čekajući one koji će ih dokučiti i spoznati.. A inače, najdublje tajne se ne mogu otkriti, one se moraju osjetiti svim našim čulima. Žila kucavica, damar koji bije, kam’ koji nas zove, bunar voda koja na nas čeka da se ogledamo u njoj..
Grad Bobovac odiše dušom, njegovo srce bije vijekovima, njegov krvotok protiče… Ja ne čuh poj ptica, šuštanje lišća pod nogama, fijukanje vjetra.. Osluškivala sam damare naše Kraljevine… Nisam dokučila tajne, nisam otkrila arheološki bitne ostatke, nisam samo naučila nešto više o svojim korijenima, ali načuh negdje u kamenu, u zemlji, stijenama, damare koji biju.. Načuh priču koju mi šapuću,.. Dadoše mi naznake, možda putokaze kojim putem treba da idem, šapnuše mi svako od njih po riječ i ušutiše…. Shvatih da žele da se ponovo vratim kako bih na jedan dan priču osjetila do kraja… Naš tvrdi Bobovac, srce naše domovine, tlo po kojem su gazili naši zajednički preci krstjani, Dobri Bošnjani, pripadnici Crkve Bosanske… Istinu prvo spoznati moramo.. A istinu spoznati mozemo samo ako osjetimo damare ove naše Kraljevine i njenog tvrdog Bobovca zajedno…
Mnogo crnog napitka kafe, kahve ili kave insan popije na raznim mjestima, ali popiti crni napitak na kraljevskom tlu pod bosanskom kraljevskom zastavom ljiljana je poseban doživljaj.. Jer poslije ovakvog pohoda, crni napitak nema drugo ime, osim zadovoljstva duše…
Zato, dođi, vidi…. Ali i OSJETI stolno mjesto naših bosanskih kraljeva…
Nastaviće se…
