BH DAME, OKONČALE AKCIJU ZA PORODICE NASTRADALIH RUDARA
SUZE NEMAJU BOJE
Piše: Merjem Erna Mušinović
“I have a dream…” Jednom davno, rekao je jedan veliki Čovjek. Kojim riječima započeti priču koja bi najvjerodostojnije dočarala sav skup emocija koje nosim u sebi sa terena? Jedno je pročitati, vidjeti na slikama, ali je nešto sasvim drugo priče doživjeti na terenu. Najteža uloga, najteži zadatak, a najljepša titula jeste biti i ostati Čovjek – Insan sa dušom na dlanu, zato je malo onih koji tu titulu časno mogu nositi…
Kako je počelo? Pisanje je moja prva velika i jedina ljubav od malih nogu bilo i ostalo do dana današnjeg. Pero je močno oružje, riječi su najubitačnije, a pisati srcem je veliki dar od Boga jednom čovjeku… Dan kada se desila strašna tragedija u jami Begići – Kakanj, prošla je kroz moje pero. Par dana vrtili su se moji statusi na društvenoj facebook mreži. Lajkali su me, komentarisali, suosjećali se, dijelili moje postove i slike. Gledala sam te virtualne izraze sućuti, a glavom su mi prolazile ideje i želje da se virtualno prenese u stvarno. Da djelujemo na terenu…
Na drugom kraju nase domovine u mom Prijedoru, jedna žena razmišljala je isto. Nikolina Balaban bila je hrabrija i odlučnija od mene. Objavila je jedan moj post, zatim napisala svoj u fazonu ” UMJESTO LAJKA – MARKA !” Javila mi se u inbox i sa samo par razmijenjenih poruka, dogovor među nama bio je sklopljen. ” Hoces li – Hocu ! ” Prvi put u jednoj ovakvoj akciji bez iskustva i znanja kako sve organizovati, bez računa za uplate, bez vizije kako će sve na kraju da završi, kao da smo koračale kroz san. Jedno smo bile sigurne, nećemo preko vladinih i nevladinih organizacija, jer ovo smo MI I NAŠI FACEBOOK PRIJATELJI. Račun za uplate? Kako ? Bez razmišljanja koliku odgovornost preuzimam na sebe, na raspolaganje sam stavila svoj privatni račun i podijelile smo priču sa prijateljima.
Prva uplata, prvo golemo ukazano povjerenje, iskazala je moja Nikolina. A onda se priča počela razvijati… Sve uplate i transakcije novca objavljivane su na jednom postu, zbog lakšeg zajedničkog praćenja izvršenih uplata… A onda kreće moja trka od pošte, jedne banke do druge, prvi susreti sa uplatama preko Western Uniona.. Slikanje uplatnica, objave uplata, informisanje prijatelja preko inboxa, telefona, emaila… I usputno sklapanje novih prijateljstava od Evrope, Skandinavije, Amerike, Australije… Naše Bosne i Hercegovine.
Semira Hoffman još jedna Prijedorčanka, veliki humanista čije je ime dobro poznato širom svijeta o kojem zaista nemam riječi. Ukucati na googleu ovo ime i prezime, značilo je samo jedno – Čovjek! A onda se krug počeo malo širiti… Mladi ljudi pridružili su se meni i to ne po prvi puta za realizaciju akcije na terenu, a i moja Nikolina i Semira, okupiše jednu sjajnu ekipu… Pokušaj da animiramo ljude da sudjeluju u ovoj NAŠOJ akciji, iskazivale smo našim perima i slikama, riječima kroz koje je progovarala duša čovjeka. Na dan realizacije naše akcije na terenu, ukupan iznos koji je uplačen na NAŠ ZAJEDNIĆKI RAČUN iznosio je 2.122 KM, a zbir je zaokružen na 2.130 KM. Ukupan iznos novca podijeljen je podjednako na pet porodica tragično nastradalih Rudara. Na taj iznos, moja Semira Hoffman, dodala je još po 100$. Pored novca, skupljeno je nešto odjeće, obuče i pelena.
Sa realizacijom smo krenuli u subotu, u kasnim poslijepodnevnim satima. Malo vremena, mrak, magla, povratak u Prijedor, nisu nas omeli da obiđemo četiri porodice od ukupno sedam. Tri porodice, ja i moja ekipa, obišli smo sutradan. Život piše najdramatičnije romane, ponekad nestvarne čak i za bajku. Jedan splet emocija od ekstremne tuge do radosti, od bijesa do blagosti, od suza do osmijeha, nemoguće je prenijeti na papir, dočarati slikom. To se mora osjetiti. Ni svjesna nisam bila dok sam nevješto skrivala suze, kako se smiješim djeci oko sebe. Kako gledati dijete, kako plakati pred djetetom, a da se i ono ne rastuzi? Djecom koja danima gledaju kako njihove majke, očevi, dede, nane, rodbina, prijatelji, komšije plaču? Dijete koje još nije svjesno šta se zapravo desilo. Ne znam da li sam pobijedila samu sebe, ne znam da li sam toliko jaka žena, ne znam ni da sam se osmjehivala kroz suze u očima, ali, ma kako teško bilo, djeci se insan vazda mora nasmijati. Rudarske priče ukratko saslušane od porodica i preživjelih rudara, zagrljaj i stisak ruke, išareti pogledima.. Identične priče, slijeganje ramenima, kroz riječi zahvale i sabura.
Sve je to jedan NAŠ ČOVJEK. Priča za koju sam se ” pripremala ” od prvog dana naše akcije, padala mi je za nijansu teže od ostalih. Priča iz Ratnja. Priča porodice koja jedina tu živi cijelu godinu dana. Jedan život ugašen, a drugi se rodio prije sedam dana. Golema tuga i golema radost na jednom mjestu.. Ova porodica bila je zadnja koju smo obišli prvi, ali sigurno ne zadnji put. Priča će imati svoj nastavak. Ne znam kakav će biti,ali svi smo složni da se nastavlja. Jedan status na facebooku, dva identićna mišljenja, dva ista stava, dvije iste upornosti one bosanske tvrdoglavosti. Od Kaknja do Prijedora i natrag. Sjedeci danas pred kućom u dvorištu našeg komšije, mog sada već prijatelja, Ilije Stojičića u svoj svojoj izgubljenosti u emocijama, opazih na panju par mački razlićitih boja i maleno štence koje je veselo trčkaralo oko nas. Samo se otrgnu iz grla ” mac, mac” i sve mačke se skupiše oko mene zajedno sa malim štencetom, razigrani baš kao mala dječica. Slučajnosti, odavno ne vjerujem u tebe! Mnogi kažu da je pisanje gubljenje vremena, da nema fajde, da … Evo dokaza koliko nisu bili upravu..
Neka mi više nikad niko ne spominje nečiju tugu obojenu bojama! Neka mi nikad niko više ne kaže da je nečija bol veća, a nečija manja! Neka mi nikad niko više ne kaže kako nema vremena! Neka mi nikad niko više ne kaže da ne može ništa poduzeti! Nikad mi više nemojte reći kako nemate vremena, jer ono što zapravo nemate jeste želja, elan, volja, suosjećanje, milost, samilost, jak karakter i stav! ” Ja imam san…” Imao je san i veliki čovjek sa početka priče, Martin Luther King… Možda ja taj san neću doživjeti, ali djeca porodica nastradalih Rudara jame Begići Kakanj, moraju! A SAMO JE DO NAS… ! Ova priča se nastavlja.. A priču o mačkama i štencetu ostavljam nama na razmišljanje.. Jednog dana ako Bog da, podsjetiću nas na nju… I kao što obečah najmlađem članu porodice Stojičić u Ratnju, malenom velikom novom životu koji se nije slučajno sada rodio : ” Momčino, jednog dana ćemo ti i ja piti kafu zajedno!” Moja prva velika i jedina ljubav, pisanje ili pero, vrača meni svoj dug kroz osmijeh na licima naše djece.. Ne zaboravite sanjati NAŠE SNE i imajući u vidu da su sve suze iste.. Pa, budi Čovjek, budi Insan – obriši ih svom komšiji…
Nastaviće se…
ANTIDAYTON
AntiDayton pokret je pratio danima kroz društvenu mrežu akciju koju su odlučno vodile neustrašive BH dame svojim rukama. Ovim pute, u ime cijelog AntiDayton pokreta zahvaljujemo se Nikolini Balaban, Semiri Hoffman i Merjem Erni Mušinović inače članici AntiDayton pokreta na koju smo ponosni zbog njenog angažmana sa kolegicama. Zahvaljujemo se i svim drugmi učesnicima u donacijama, pomći i svima onima koji su bili ovih dana na terenu sa dragim BH damama!
Pomagati ne može svako, a trebao bi. Pomagati, donositi osmijeh na lica uplakanih i tužnih vrata ožalošćenih kuća mogu samo odvažni, iskreni, hrabri i odlučni. To se jednostavno rodi u čovjeku, nauči u kući, razvije kroz život i umre nasmijan i sretan.
AntiDayton je s par donacija učestvovao u ovoj akciji, te se ovim putem članovima koji su donirali za porodice nastradlih rudara zahvaljuje. Hvala vam drage dame, sve je moguće kada se zauzme konkretan stav.
S poštovanjem,
AntiDayton
