AVDO HUSEINOVIĆ: KO SU DŽELATI ZAKLOPAČE?
.
U subotu 21.juna Zaklopača, malo pitomo selo na putu između Vlasenice i Milića, zasigurno je bilo najtužnije mjesto na ovom dunjaluku. Pred više hiljada članova porodica, njihovih prijatelja i Bošnjaka iz cijele Bosne i Hercegovine i dijaspore ukopano je 55. Bošnjaka civilnih žrtava koje su četnici za samo 15. minuta zvjerski pobili 16.maja 1992. godine. Najmlađa žrtva Naida Hodžić imala je pet godine, a najstarija Fatima Berbić 62 godine. Tijela žrtava su pronađena u dobro skrivenoj sekundarnoj grobnici koja je locirana uz velike napore. Grobnica je po priči preživjelih mještana nekoliko puta premještana. Na jednom mjestu je bila čak obilježena i kao srpsko groblje sa krstovima iznad glava.
.
Punih 16 godina nakon ovog stravičnog zločina niko još nije odgovarao, mada zločinci svakodnevno šetaju Milićima, Vlasenicom, Zvornikom…
Na sat prije početka dženaze razgovaramo sa Hamilom Hodžićem, svjedokom ovog zločina, koji je tada imao 13. godina.
.
-Bila je subota, prelijep sunčan dan, negdje oko 17 sati i 15 minuta. Pošao sam svom djedu koji je radio na njivi da odnesem jelo. Najednom je desetak automobila skrenulo sa magistralnog puta i ušlo u naše selo. Za nekoliko minuta su počeli pucati po svemu što se kreće. Zaklopača je odjekivala, čuo se pucanj sa svih strana. Ubijali su cijele porodice, djecu… Ništa nisu gledali. Pucali su, smijali se, derail, šenlučili… Preživjeli su oni koji nisu izašli napolje. Kad su završili sa ubijanjima krenuli su prema meni i poveli su me sa sobom do mosta koji vodi prema magistralnom putu, a onda su me pustili. Jedni su krenuli prema Vlasenici a drugi prema Milićima. Na putu naiđoh na mrtvog djeda, ležao je ne daleko od Salkine kuće. Idući tako dalje, naišao sam na desetinu mrtvih rođaka i komšija, puno njih je bilo na kaldrmi kod Ibiševe kuće. U Ibiševoj avliji vidjeh moju majku Hatu, ležala je mrtva i pored nje tetka Vahida i moj brat Salih, imao je samo sedam godina. Nisam vrištao, niti govorio, onako nijem sam krenuo dalje. Ispred mektebe sam vidio oca Hasana, tako sam bio sretan što je on živ.
Ja sam sa preživjelim ženama i djecom preko šume krenuo u Vlasenicu, a moj otac prema Srebrenici. Tri dana smo proveli u šumi i zbog neprestane pucnjave smo se predali Srbima. Bilo nas je 15-20, došli smo ispred Alpra u Vlasenici. Vidjela su nas dva vojnika. Jedan od njih je rekao: “Vidi, evo još Balija izlaze.” Odveli su nas do opštine i dali nam neke dokumente sa kojim možemo preći preko barikade. Sa autobusom su nas dovezli do Šekovića da bismo odatle pješke prešli do Kladnja. Saznao sam da mi je otac bio živ sve do pada Srebrenice u julu 1995. godine. Tada je i on poginuo, a ja ostao sam, bez roditelja i brata – priča Hamil.
.
U Zaklopaču se još niko nije vratio da živi, a preživjeli Bošnjaci iz nepoznatih razloga uglavnom izbjegavaju da pričaju za medije o zločinu u kojem su četnici pobili 40 odsto stanovnika sela. Ipak, jedan dedo koji jedva stoji na nagama nam priča: – Ovaj naš narod je uvjek bio blesav. Eno, kuće preko ceste. Tamo živi četnik Gorčin kojem su naši ljudi vjerovali ko najrođenijem. Narod je vidio da je u okruženju i da bi se moglo slično desiti što i Bijeljini i Zvorniku. Bili smo se dogovorili da krenemo preko šume za Tuzlu a taj Gorčin je ubijedio ljude da ne idu, da im je on garancija da ih niko neće dirati i tako ih ostavio da ih njegovi ovako pobiju. Nije ga nigdje bilo kad su ubijali. Čak je on nagovorio ljude da predaju i ono malo lovačkog naoružanja što su imali. Ali, eto kod nas Bošnjaka i danas ima onih koji će reći da on nije kriv, da je on dobar čojk, da je on prije rata pomagao Bošnjacima kod zaposlenja u Boksitu. Ja ti moj sine kažem da je taj Gorčin bio zadužen od Karadžićevog četnika Rajka Dukića, diektora “Boksita” iz Milića da nas muslimane drži pod kontrolom i onda da signal kad nas treba istrijebiti. Ali opet pameti nećemo doći, neki su se samnom svađali zbog Gorčina da nije kriv. Pa, što ga nema danas ovdje, što nema Rajka Dukića…Bošnjaka teško šta opameti – odhukujući reče dedo.
.
Nakon muhabeta sa ovim dedom, raspitali smo se ko je pomenuti Gorčin i saznali da je u pitanju Milenko Đurić Gorčin, čovjek čije se ime uz Rajka Dukića, direktora “Boksita” iz Milića i glavnog čovjeka SDS-a za područje Birča, te Milenka Stanića predsjednika “srpske općine Vlasenica”, Save Čelikovića komandanta vlaseničke brigade, Zvonka Bajagića “četničkog vojvode” nalazi u Tužilaštvu kao glavnog organizatora ovog zločina. Po ratnim izjavama preživjelih svjedoka koje su davali u Srebrenici tokom 1992. godine kao egzukutori nad Bošnjacima Zaklopače, kao i ostalih vlaseničkih sela se pominju imena Radeta Bjelanovića, Save Tešića Gajana, Rajka, Save, Momira i Miće Drakulića, Bore Tešića svi iz obližnjeg sela Donjeg Zalukovika…, kao još nekoliko desetina zločinaca iz ovog kraja. Nema sumnje da su zločin nad Zaklopačama izvršile komšije iz Milića i Vlasenice.
.
Na dženazi smo sreli i folk pjevača Osmana Ahmetovića Tamburu koji je iz Sent Luisa iz Amerike došao da ukopa svog zeta.
–Kad su mi zločinci ubili zeta, izašla je moja sestra iz kuće i molila ih da i nju ubiju. Smijali su se i rekli: ”Nećemo te ubijati, mi smo vama pomogli jer će te naći bolje muževe od ovih što smo ih pobili” – ispričao je kroz suze Osman.
.
U Zaklopači su monstrumi za svega tri minute ubili Ibru Hodžića, njegovih pet sinova Bećira, Husu, Hasu, Hamdiju i Safeta i unuka mu Mersudina. Ubijena su trojica braće Hamidović Alija, Hašima i Asima. Pred kućom su ubili Fadila Hodžića, suprugu mu Velidu i djecu Admira (9 godina ) i Naidu (5 godina ).
.
Upoznajemo i Ramizua Hodžića kojem je ubijena supruga i dvoje djece Anesa (7 godina) i Asim (5 godina). Tijelo kćerke Anese još nije nađeno.
.
Nažalost, stradanje Bošnjaka Zaklopače bila je repriza jeseni 1941. godine. Tada su u seoski mekteb četnici iz okolnih sela koji su bili u sastavu Drinskog četničkog korpusa kojim je komandovao ondašnji zlikovac major Jezdimir Dangić, zatvorili 81 Bošnjaka, među kojima je bilo i djece u naručju. Polili su mekteb benzinom i zapalili ga. Tada su stradale čitave familije, a ista sudbina zadesila je i 1992. godine familiju Hodžić, kojih je 16. maja 1992. godine ubijeno u Zaklopači čak 33. Zatim je ubijeno 10 Hamidovića, osam Salihovića, a među ubijenim bilo je i Mahmutovića, Hreljica, Berbića, Avdića, Selimovića, Ibiševića, Gugalića, Dugalića.
.Da se historija nad Bošnjacima itekako ponavlja pokazuje i podatak da je genocidni zločin i nad Bošnjacima Srebrenice počinjen od strane monstruma koji su bili u sastavu vojnih jedinica koje su “kakve li slučajnosti” pripadale korpusu koji se zvao Drinski. Samo što je sada Drinskim korpusom komandovao “novi Dangić” po imenu Radislav Krstić, osuđen u Hagu na 46.godina zatvora.
.
Autor: Avdo Huseinović
preuzeto sa: bosnjaci.net
.
DA SE NIKADA NE ZABORAVI I NE PONOVI AGRESIJA I GENOCID!!!
.
AntiDayton pokret