Sramotna rasprodaja bosanske baštine nam se dešava pred očima. Jesmo li to nijemi i nemušti pa nismo u stanju prozboriti na ovakav bezobrazan čin polupismenih i veoma bezobraznih samoproklamovanih “umjetnika” kojima ništa nije sveto?! Izgleda da nije dovoljno ni što nam Dubravko Lovrenović pod patgronatom države BiH i UNESCO-a želi prodati stećke pod ” zajedničko nasljeđe četiri države”, tačnije Srbije, Hrvatske, Crne Gore i na kraju BiH, nego se još dodatno trude da zatru svaki mogući trag bosanskog nasljeđa, u ovom slučaju i bosančicu.
Naime, Udruženje likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti i dizajnera BiH objavilo je nedavno konkurs “Pišem ti bosančicom” u kojem se pozivaju svi dizajneri i umjetnici da pošalju svoje likovne i umjetničke radove vezane sa motivima bosanske brzopisne varijante ćirilice, tačnije bosančice. Konkurs je objavljen kao dio projekta “Dijalog za budućnost”. Vrlo je važno napomenuti da se spomenuti projekat sprovodi u kooperaciji sa UNICEF-om, UNESCO-om i Predsjedništvom Bosne i Hercegovine! 
Na prvi pogled reći ćete da je ovo hvale vrijedno promoviranje bosanske umjetnosti i kulture, ali ono što se krajnje degutantno i što grubo vrijeđa inteligenciju svakog čovjeka koji voli ovu zemlju jeste to što se pod ovim projektom zapravo prodaje i ono malo bosanske baštine što nam je preostalo.
Na službenoj internet stranici Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti i dizajnera BiH (www.ulupubih.com.ba), tačnije u samom objašnjenju spomenutog konkursa prikazan je i puni naziv ovog takmičenja, a isti nam nedvosmisleno poručuje:
“Pišem ti bosančicom, starom srpskom ćirilicom, starom bosanskom ćirilicom, starom hrvatskom ćirilicom”.
Sasvim je jasno, pa i priprostom čovjeku šta se ovakvom porukom želi reći. Bez trunke uzdržavanja i stida bosanska brzopisna varijanta ćirilice, odnosno bosančica se naziva i bosanskim, i srpskim, i hrvatskim pismom, i svačijim pismom, što jasno implicira da je bosančica i bosansko, i srpsko, i hrvatsko, a i svačije nasljeđe, na koje svi imaju jednako pravo, što naprosto nije istina! 
Izgleda kako određeni umjetnici i dizajneri u BiH rade upravo ono što je svojevremeno radio kradljivac istočnohercegovačkog dijalekta bosanskog jezika, Vuk Karadžić, kradući bosansko nasljeđe i dajući mu srpske i hrvatske prefikse. Ne da ćemo biti, nego zapravo već jesmo u vremenu kada nam strane organizacije, vlastito Predsjedništvo, te nazovi umjernici bezočno nameću odustajanje od svoje kulture i nasljeđa. U vremenu smo kada se naše nasljeđe prodaje zarad sitnošićarskih interesa pojedinaca u pojedinim NVO, koji ne prežu ni od čega kako bi zadovoljili svoje uske i bezočne finansijske potrebe, te zarad nekakvog hibridnog pomirenog varta identiteta koji promoviraju UNESCO i UNICEF, kao i Predsjedništvo BiH. Živimo u vremenu kada pokušavaju prodati devizu da je sve što je bosansko, zapravo svačije!
Zar vi “dame i gospodo umjetnici”, zar vi gospodo u Predsjedništvu BiH stvarno mislite da ćemo šutjeti na vaše podle namjere u rasprodaji bosanskog nasljeđa i njegovom čerečenju?! Zar mislite da ćemo nijemo promatrati da istu nazivate možda “ drevna Srbančica” ili “Horvatica iz stoljeća sedmog”?
VARATE SE, NE NEĆEMO PRIHVATITI BILO KAKVU RASPRODAJU NAŠEG BLAGA KAKO BI VI ZADOVOLJILI VAŠE SITNOŠIĆARSKE I PARAZITSKE NVO APETITE I APETITE SUSJEDNIH DRŽAVA! BUDITE SIGURNI, PROGANJAĆEMO VAS KAO SJENA SVE DOK SE OVA DRŽAVA NE RIJEŠI PARAZITA KAO ŠTO STE VI!
вɖϸɖmє сєь ɴє ɴєƛєʍо пϸнχвɖmнmн бнʌо кɖквɣ ϸɖспϸодɖнɣ ɴɖшєг бʌɖгɖ кɖко бн вн ӡɖдовоƛʌнʌн вɖшє снmɴошнƛɖϸскє н пɖϸɖӡнmскє ɴво ɖпєmнmє н ɖпєmнmє сɣсѣдɴнχ дϸжɖвɖь бɣднmє снгɣϸɴнь пϸогɖƛɴɖƛєʍо вɖс кɖо сѣɴɖ свє док сє овɖ дϸжɖвɖ ɴє ϸѣшн пɖϸɖӡнmɖ кɖо шmо сmє внь
OSVRT NA HISTORIJU BOSANČICE 
Tokom X vijeka u Banovini Bosni je nastala bosanska brzopisna varijanta ćirilice, popularno nazvana bosančicom. Pod utjecajem i sa primjesama glagoljice, ali i čistog narodnog govora, to pismo su odlikovala staroslavenska slova, sa uvedenim novim znakovima, a oblikom i pravopisom, bosančica se razlikovala i od bugarske i od srpske ćirilice. Kasnije, zbog velikog utjecaja Banovine a i Kraljevine Bosne u Dalmaciji, te zbog trgovine sa najvećim bosanskim trgovinskim partnerom – Dubrovnikom, upotreba bosančice se proširila i na Centralnu Dalmaciju i Dubrovnik. Za bosančicu danas se upotrebljavaju se različiti nazivi, najčešće: bosančica, zatim bosanska ćirilica, bosanica, (az)bukvica, bosansko pismo, a tendenciozno i bezobrazno se takođe, u cilju krađe historije, baštine i bosanskog identiteta, upotrebljavaju i nazivi: hrvatska ćirilica, hrvatsko pismo, bosansko-hrvatska ćirilica, pa čak i naziv srpsko pismo.
Dva su oblika bosančice postojala kroz njen razvoj tokom više vijekova:
1. Ustavno pismo, koje se odlikuje oštrinom oblika, skladnim štamparskim izgledom. Njime su pisane povelje, listine i pisma BOSANSKIH vladara i visokoga plemstva. Takva ustavna bosančica bila je u upotrebi u periodu od X do XV vijeka.
2. Kurzivna rukopisna bosančica. Negdje od XIII vijeka uobličava se ovaj drugi tip bosančice, sa slobodnijom formom slova. Ovaj tip bosančice je nastao pod utjecajem latiničke kurzive, da bi tokom XVII iXVIII vijeka bosanska ćirilica dobila formu bosanskog brzopisa, dakle rukopisna bosančica. Ova vrsta bosanske ćirilice se upotrebljava kroz gotovo čitav period osmanske vlasti u Bosni, sve do početka XX vijeka i otpočinjanja četvrte faze razvoja bosanskog pisanog jezika.
Paleografske, odnosno slovne osobine bosančice svode se na težnju ka jednostavnijim oblicima i ka prilagođavanju zahtjevima bosanskog narodnog jezika. Čisti narodni govor i ikavizam, kao odlika bosanske zapadne štokavštine, odraz su izvornosti bosansko-humske pismenosti, razvijane bez presudnog utjecaja sa strane. Mnogi poznati i nepoznati dijaci i klesari urezivali su natpise na bosanskoj ćirilici u kamenu i pisali su jednostavnim jezikom. Njihova grafija bila je pojednostavljena, tipično bosanska, a bitno se razlikovala od klasične ćirilice. U srednjem vijeku, bosančica je imala ujednačena grafijska (slovna) i jezička (izgovorna) obilježja, a u drugoj i trećoj fazi razvoja bosanskoga jezika bosančica se upotrebljavala i prilagođavala vremenu i praktičnoj upotrebi, sve do početka XX vijeka.
Prvu fazu bosanskog pisanog jezika odlikuju sljedeće osobine: stara dijalekatska baza zapadnoštokavskog narječja međudijalekatska ujednačavanja unutar te šire zapadnoštokavske baze kontinuitet govornog i pisanog jezika. Tijesna veza među njima uvjetovana je činjenicom da bosansku srednjovjekovnu pismenost odlikuje jedna izrazita specifičnos a to je pretežno svjetovni karakter centara te pismenosti. To znači da je mnogo veći i utjecajniji dio pisane aktivnosti obavljan u vladarskim i velikaškim kancelarijama, a manji u crkvi, samostanima i među svećenicima; vrlo rano uočava se govorna i grafijska originalnost pisane riječi na bosansko-humskom tlu i unutarnja povezanost između govorne izvornosti (zapadna štokavština) i grafijske originalnosti (bosančica); stalna težnja ka jasnoći narodnog izraza u samim tekstovima, uvjetovana, prije svega, pretežnim svjetovnim karakterom te književnosti, ali i okolnošću što su njena glavna dostignuća bila u epigrafici i „epitafici“, koja kao vrsta pismenosti sama po sebi traži konciznost i jasnoću izraza; u vezi sa ovim odlikama spomenika bosansko-humske pismenosti (skupa sa formiranjem svijesti o pripadnosti tih spomenika zajedničkom kulturnom i jezičkom jezgru), formira se i svijest o jeziku, odnosno o jezičkoj pripadnosti toga pisanog manira.
Pravi počeci bosanskog književnog jezika javljaju se u posebnom vidu originalnog stvaralaštva u srednjovjekovnoj književnosti Bosne i Huma. To je epigrafika, natpisi na kamenu, tj. lapidarna („kamena“) pismenost. Bosansko-humska epigrafika po svojoj originalnoj književnoj vrijednosti i jezičkoj zanimljivosti ide u sami vrh južnoslavenske epigrafike.Nema slavenske zemlje niti jezika koji ima toliko natpisa na kamenu kakav je slučaj sa Bosnom i Humom. To su, prije svega, epitafi, natpisi na nadgrobnim spomenicima bosanskih krstjana, čuvenim stećcima, tačnije kam(en)ovima. Pisani su bosančicom, a samo u rijetkim i izuzetnim slučajevima glagoljicom, odnosno poluoblom bosanskom glagoljicom.
Umjetnost stećaka, pa tako i pismenost na bosančici, razvija se i traje u vremenu od XIII do XVI vijeka i to na precizno omeđenom prostoru: unutar najširih granica srednjovjekovne bosanske države. Najstarija žarišta stećke pismenosti nalaze se u starom Humu i srednjoj Bosni, a treći centar te pismenosti je okolina starog grada Vidoškog (današnjeg Stoca).
Vremenom su mnogi natpisi na stećcima oštećeni ili potpuno uništeni, pa ih je teško ili skoro nemoguće rekonstruisati. Naročito je upečatljiv primjer zauvijek propalog teksta na kamenu stećka koji je stajao u Donjoj Zgošći kod Kaknja, a danas se nalazi u vrtu Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Ti natpisi prilagođeni su živim oblicima narodnog govora, ali i zahtjevima za konciznošću, za krajnjom jasnoćom i jednostavnošću izraza. Na epitafima stećaka uočljiv je visoki stepen ujednačenosti u prisustvu zapadnoštokavskih osobina. Tu se njeguje jedan širi bosanski pisani manir, za koji je neročito karakterističan ikavizam, neizvršeno jotovanje, grupa re umjesto ro (greblje i sl.)
Najpoznatiji kovači koji su ujedno i prvi originalni „pisci“ odnosno „pjesnici“ bosanskoga jezika (prve njegove faze) jesu:
Prodan i Miogost u srednjoj Bosni, Veseoko Kukulamović i Vukašin u području Lašve i Jajca, Bratjen u Travuniji, Semorad, Miogošt, Grubač i Krilić u okolini Stoca, Nikola Dragoljević i Dragoje u Podrinju, Ugarak u Vrhbosni (današnjem Sarajevu).
Sačuvani bosanski spomenici na bosančici dijele se u nekoliko vrsta:
– Crkveni rukopisi na staroslavenskom jeziku bosanske redakcije sa elementima živog narodnog govora
– Tekstovi, dati u vidu zapisa na marginama rukopisa
– Natpisi na stećcima i građevinama
– Povelje i pisma bosansko-humskih vladara upućivani susjednim zemljama i njihovim vladarima – tzv. lijepa književnost, sa slabim tragovima i ostacima, ali ipak prisutna i sačuvana u bosansko-humskom pisanom nasljeđu.
Među svim pisanim spomenicima bosanskog jezika najveći značaj imaju Humačka ploča i Povelja Kulina bana.
Humačka ploča je natpis na kamenu s kraja X i početka XI vijeka, najstariji pisani spomenik na prostoru zapadno od Makedonije. To je natpis na Crkvi svetog Mihajla u Humcu kod Ljubuškoga, u zapadnoj Hercegovini.
Kulinova povelja napisana je 29. augusta 1189. godine i upućena Dubrovčanima. Njome ban Kulin dopušta svojim primorskim susjedima slobodno kretanje po Bosni i garantira im punu sigurnost, pozivajući na prijateljstvo i međusobno povjerenje. Original povelje danas se nažalost nalazi daleko od Bosne, u biblioteci Akademije nauka u St. Petersburgu (nekadašnji Lenjingrad), a njena kopija se čuva u Dubrovačkom arhivu.
AntiDayton pokret
