Ofanziva, bolje rečeno agresija Hrvatske vojske i HVO-a na Mostar počela je 9. maja 1993. u 04:35h. Istovremeno je krenula i akcija masovnog hapšenja: čak 12.000 civila se našlo u logorima HVO-a. U zgradi komande 4. korpusa i 41. mostarske brigade, smještene u zgradi “Vranica”, pripadnici ARBiH odolijevali su napadima punih 36 sati, a potom je dana 10. maja 1993. godine 13 branilaca zarobljeno. Iste noći snimljeni su za propagandni prilog HTV-a o “ratnim uspjesima” Hrvatske Vojske (regularne vojske Republike Hrvatske) i separatističkih snaga HVO-a. Kasnije su zarobljenici mučki ubijeni u zgradi Mašinskog fakulteta u Mostaru.
U maju 2007. godine pronađeni su posmrtni ostaci 16 pripadnika ARBiH na lokalitetu Rimski bunar blizu Mostara. Identifikacijom je utvrđeno da se među njima nalazi i deset osoba iz “Vranice”, dok se za preostala tri pripadnika Armije RBiH iz komande Četvrtog korpusa – Hasanom Balićem, Šefkom Pobrićem i Feđom Huskovićem i dalje traga. Pronađena desetorica branilaca iz “Vranice” 2008. godine su ukopani na Šehitlucima i to: Alija Čamo, Senad Ćehić, Dževad Čolić, Mimo Grizović, Vahidin Hasić, Dževad Husić, Zlatko Mehić, Nenad Milojević, Fahir Penava i Nazif Šarančić.
Mučki ubijeni branioci iz zgrade “Vranica” posthumno su nagrađeni najvećim ratnim priznanjem Armije RBiH – Zlatni ljiljan.
Kada je riječ o krivcima za ubistvo ovih ljudi, Kantonalni sud u Mostaru dosad je u ovom predmetu donio tri oslobađajuće presude, ali je Vrhovni sud FBiH sve presude poništio i slučaj vratio na ponovno suđenje. Iako je prošlo šest godina od poništenja posljednje oslobađajuće presude (na datum kada je pisan ovaj članak), glavni pretres u četvrtom, ponovljenom suđenju, nije održan. Za to je vrijeme prvooptuženi Željko Džidić, prije dvije godine uoči glavnog pretresa, pobjegao u Republiku Hrvatsku, pa je postupak u odnosu na ostale razdvojen. Iako je za njim raspisana potjernica, Džidić je dosad uspješno bježao od pravde, iako se pouzdano zna da se nalazi u Makarskoj.
