Krizni štab Općine Prijedor formirao je 26. maja 1992. koncentracioni logor Trnopolje, koji se nalazio u blizini željezničke stanice u Kozarcu, na pruzi Prijedor – Banja Luka. U logoru je bilo na hiljade zatvorenika, uglavnom starijih muškaraca, žena i djece, a bio je čuvan od strane naoružanih stražara. Upravnik je bio Slobodan Kuruzović. Haški tribunal za bivšu Jugoslaviju utvrdio je da je ovo bio i logor u kojem su vršena silovanja žena i djevojaka, pa čak i djevojčica od 13 godina.
Nema tačnih podataka koliko je ubijeno logoraša (pretpostavke se kreću u broju većem od 300 osoba), ali je izvjesno da je iz logora 21. augusta izvedeno njih oko 200, koji su likvidirani na Korićanskim stijenama na Vlašiću. U presudi Milomiru Stakiću navodi se podatak da je kroz logor Trnopolje prošlo oko 23.000 ljudi što ga čini najmasovnijim logorom za civile nakon Drugog svjetskog rata.
Zbog nedostatka hrane i loših sanitarnih uvjeta u logoru, većina zatvorenika, prema nekim procjenama čak 95%, patila je od dizenterije. Vode za higijenu uopće nije bilo, a toaleta samo u ograničenom broju. Vode za piće je bilo u veoma oskudnim količinama jer je bila samo jedna ručna pumpa na cijeli logor. Uši i šuga bili su također rasprostranjeni. Jedno vrijeme u Trnopolju nije bilo dovoljno mjesta za smještaj svih zatvorenika u zgradama, tako da su mnogi morali boraviti napolju u improviziranim zaklonima od plastičnih cerada i sl.
