Feljton

NA DANAŠNJI DAN KRUNISAN PRVI BOSANSKI KRALJ TVRTKO I

Na današnji dan, 26.oktobra 1377. godine, u Milima kod Visokog je krunisan jedan od najvećih bosanskih vladara, prvi bosanski kralj Stipan Tvrtko I Kotromanić. Danas se navršava punih 639 godina od njegovog krunisanja.

Pečat kralja Stipana Tvrtka I

Pečat kralja Stipana Tvrtka I

Tvrtko I Kotromanić je najvjerovatnije bio najstarije dijete rođeno iz braka Vladislava Kotromanića i Jelene Šubić. Tvrtko je rođen 1338. godine, dok je njegov vanbračni polubrat Stjepan Dabiša rođen 1339. godine. Pored Tvrtka, Vladislav i Jelena su imali još jednog sina: Stjepana Vuka, koji je rođen oko 1345. godine. Moguće je da su Tvrtkovi roditelji imali još i dvije kćeri, Katarinu, koja je bila grofica Celja i majka Hermana II Celjskog i Mariju Helfenštajn, koja je bila udata za helfenštajnskog gorfa Ulriha.

Mladi Tvrtko „sin gospodina kneza Vladislava a sinovac velikoga i slavnoga gospodina bana Stepana“  je sa samo petnaest godina (1353. godine) zaposjeo bosansko prijestolje. Po pravilu, te godine, nakon smrti bana Stjepana II, bansku čast je trebao preuzeti Tvrtkov otac, knez Vladislav. Međutim, Vladislav je bio teško bolestan, pa je nasljedna prava prenio na Tvrtka. Tako je Tvrtko vladao kao ban pod regentstvom oca. Vladislav je već sljedeće godine preminuo (1354.), tako da je Tvrtkov regent postala njegova majka – Jelena Šubić.

Ubrzo je buknuo i rat sa Ugarskom. Nije do kraja poznat stvarni uzrok ovog rata. Sam Ludovik u jednoj povelji piše da je odredio arhiepiskopa ostrogonskog Nikolu i palatina Nikolu Konta (lat. Nicolaus Conth) da osvoje „na Usoru“ i iskorjene iz Bosne „bezbrojno mnoštvo heretika i patarena“, dok kod Ivana arhiđakona od Kikilea (lat. Ioannes archidiaconus de Kikilew) stoji da ih je Ludovik poslao „da unište drskost nekih pobunjenika“. Ovo posljednje će biti vjerovatnije. Naime, kao što je opće poznato, Ugarska je svojevoljno polagala pravo na Bosnu.

Ugari su u dva navrati napali na sjever Bosne:

U prvom navratu napali su na Donje Kraje, čiji su se gospodari podijelili međusobno. Jedni su stali uz bana Tvrtka, a drugi uz Ugare. Sa ovim napadom dovedena je u pitanje lojalnost nekih plemića. Vlatko Vukoslavić, do tada lojalan banu Tvrtku, predao je neprijatelju važnu tvrđavu Ključ. Međutim, Tvrtku tada „vjerno posluži“ vojvoda Vukac Hrvatinić koji odbrani od Ugara Soko Grad u Plivskoj župi. Poslije toga ugarska vojska je morala da se povuče. Nekoliko godina kasnije ban Tvrtko je vojvodi Vukcu „za njegovu vjernu službu u ono vrime kada se podviže na me ugarski kralj Ludovik, i prihodi u Plevu pod Sokol“ dodijelio „grad u Pleve u ume Sokol sa vsom Plevom“; vjerovatno je to bila njegova cijena. Do drugog napada Ugara došlo je mjesec dana kasnije. Ovaj je bio uperen na Usoru. Još jednom se bosanska odbrana pokazala uspješnom. Ovog puta Ugari su zaustavljeni kod tvrđave Srebrenik u Usori koja je izdržala veliki napad, i tu je čak i kukavički izgubljen ugarski kraljevski pečat.

Ugarskom kralju Ludoviku je 1357. bio ustupljen Hum kao miraz Elizabete Kotromanić, pa je tako Ludovik u ljeto 1363. poveo vojnu protiv Tvrtka pod izgovorom obračuna s bosanskim krstjanima, ali je poražen morao uzmaknuti. Tako je nekako banTvrtko dovoljno i ojačao da odoli spoljnoj prijetnji. Nakon toga Tvrtko se prozvao »Milošću Božjom ban cijele Bosne«, čime je po prvi put jasnije naglasio svoju potpunu neovisnost i nezavisnost svoje banovine o Ludoviku i o drugima.

bosnakraljevina

Širenje bosanske banovine i kraljevine

Ubrzo poslije istjerivanja Ugara iz Bosne, februara 1366. bosanska vlastela se pobunila protiv bana Tvrtka, primoravši ga tako da pobjegne na ugarski dvor. Ugarski kralj primio je svog dojučerašnjeg neprijatelja, a pobunjeno bosansko plemstvo uzdiglo je Tvrtkovog mlađeg brata Vuka na bosansko prijestolje. Ne zna se tačno je li je on pokrenuo ovu akciju ili je bio samo nečija marioneta. Uglavnom Stipana Vuka je podržavala bosanska plemićka porodica Sankovići.

Prihvativši ponovo ugarsko sizerenstvo, Tvrtko je dobio pomoć od Ugarske i vratio se u Bosnu marta 1366. godine. Do kraja mjeseca povratio je neke dijelove svoje države, ali ne sve. Imao je podršku gospodara Donjih Kraja. U ovaj sukob uključili su se razni plemići. Mijenjali su strane kako je kome to odgovaralo. Najznačajnija prebjeglica u ovom sukobu bio je Sanko Miltenović, vodeći humski velikaš pod čijom vlašću se nalazio veliki dio Huma između Nevesinja i Konjica i jadranske obale. U drugoj polovini 1367. on se nagodio sa Tvrtkom, pa je zaključen mir kojim je Sanko zadržao svoje posede, ali ponovo priznao Tvrtkovu vlast. Do kraja 1367. godine, Tvrtko je povratio svoju banovinu, a Vuk je bio u egzilu iz kog je stao da traži pomoć sa strane, naročito od pape, koji je pozivao na križarski rat protiv banovine Bosne. Međutim, ništa od Vukovih i papinih zamisli nije se ostvarilo, jer je ovaj put uz Tvrtka bio ugarski kralj. Do 1374. godine, Vuk se izmirio sa Tvrtkom te je ostao u Bosni kao mlađi ban; jedini tragovi njegovog prisustva iz ovih godina jesu povelje koje je on odobrio. Do početka 1370-tih, ban Tvrtko je toliko ojačao da je počeo da se upliće i u međusobne sukobe raškog plemstva.

Tvrtko je tada sa srpskim oblasnim gospodarom knezom Lazarom Hrebeljanovićem bio u dobrim odnosima. U to vrijeme knez Lazar je bio gospodar Moravske Srbije i isto kao ban Tvrtko, susjed moćnog i agresivnog župana Nikole Altomanovića, čija se vlast širila od Rudnika do Jadranskog mora, duž Drine, Gacka, Bileće i Trebinja. Nikola Altomanović je u pobuni vlastele u Bosni direktno pomagao Tvrtkovog brata Vuka, borio se sa Dubrovčanima, a samom Lazaru je oteo Rudnik. Imao je pretenzije da se dočepa Prizrena i da bude glavni gospodar među raškim plemićima. U savezu sa knezom Lazarom, ban Tvrtko je uspio da sruši Nikolu Altomanovića i dođe u posjed velikog dijela njegovih teritorija. Na ovaj način je postao susjed Balšićima, gospodarima Zete i gornje Albanije. Balšići su posle pogibije braće Mrnjavčevića u Maričkoj bici Balšići proširili svoju vlast na Peć i Prizren. Izvukli su korist i od rušenja Nikole Altomanovića, zagospodarivši zaleđem Dubrovnika (Trebinjem, Konavlima i Dračevicom). Upravo ovo će ih dovesti u sukob sa bosanskim banom, koji je takođe isticao svoje pravo na dubrovačko zaleđe, pozivajući se na svoje pravo nad Raškom. Početkom 1377. (u januaru ili prvoj polovini februara)ban Tvrtko je Balšićima preoteo Trebinje, Konavle i Dračevicu, što je navelo Đurađa Balšića na pljačkanje Bosne sve do Nevesinja. Đurađevom smrću Tvrtko je oslobođen brige sa te strane, a vlast nad teritorijama zauzetim 1377. je bila osigurana. Uz to, i preostalo primorje između Kotorskog zaliva i teritorija zauzetih 1377. potpalo je pod vlast ovog bosanskog vladara.

 

Tvrtko je na ovaj način postao gospodar jadranskog primorja između Kotora i Dubrovnika (bez spomenutih gradova). Tim osvajanjima, naročito onim duž Drine i Lima, povećao se i udio pravoslavnih (srpskih) svećenika, monaha, vjernika i crkava pod vlašću bosanskog vladara.
Kao gospodar jednog dela nekadašnjih nemanjićkih posjeda, Tvrtko je smatrao sebe jedinim legitimnim nasljednikom njihovih državnih tradicija, željevši iskoristiti podijeljenost među raškim plemićima za dalje širenje svog i bosanskog utjecaja. Vidjevši, kako sam kaže u jednoj povelji, zemlju svojih predaka Nemanjića „po njih ostavljšu i ne imuštu svojego pastira“, odlazi „v srbskuju zemlju“, želeći „ukrepiti prestol roditelj mojih“ koji „v zemljnem carstve carstvovaše, i na nebesnoje carstvo preselili se“. Pri ovom spominjanju svojih praroditelja odnosno roditelja, mislio je naravno na svoju baku Jelisavetu Nemanjić preko koje je namjeravao ostvariti dalji utjecaj Bosne u posjedima Nemanjića.

crkva-u-milama

Crkva u Milama

Dana 26. oktobra, u Milama (današnjim Arnautovićima kod Visokog – što je krunidbeno mjesto i svih kasnijih bosanskih kraljeva) krunisao se kao ”kralj Srbljem, Bosne, Pomorja, Humskoj zemlji, Donjim Krajem, Zapadnim Stranam, Usori i Podrinju”, te je po uzoru na ugarske kraljeve uzeo titulu Stipan (mađ. Isztvan) što ustvari znači ovjenčani, jer je sada bio ovjenčan sa dva vijenca, krune, raškom i bosanskom. Od ovog trenutka on se naziva kraljem Stipanom Tvrtkom I Kotromanićem, a uspostavlja se potpuno nezavisna kraljevina Bosna. Krunisanjem bana Tvrtka za kralja, Bosna je takođe dobila i nove simbole, šest zlatnih ljiljana koje je Tvrtko I dodao na banski grb, time jasno ispoljavajući svoje pravo na kraljevanje dato od Boga, na način kako su to činili i evropski kraljevi, poput Charlesa V.

Nakon smrti ugarskog kralja 1382. godine izbili su nemiri na područjima dalmatinske obale, te je kralj Stipan Tvrtko I Kotromanić iskoristio tu priliku da pošalje bosansku vojsku u taj dio Dalmacije, te preuzme potpunu kontrolu nad cijelom Dalmacijom, s otocima, te je na taj način pripojio Bosni Split, Trogir, Šibenik, te otoke Brač, Korčulu i Hvar.

Zlatnik avers

Zlatnik kralja Stipana Tvrtka I Kotromanića – avers

Bosna se za vrijeme njegove vladavine, razvila u ekonomsku i vojnu velesilu. Izuzetno razvijenim rudarstvom, Tvrtko je svoju zemlju načinio bogatom i kadrom da se godinama uspješno bori za svoju samostalnost. Njegov dukat bio je četiri puta veći od osmanskog, a bio je težak 16 grama i jedan je od najvažnijih simbola srednjovjekovne bosanske državnosti. Stipan Tvrtko I je takođe i osnivač grada Novi (nazivanog i: Sveti Stefan, Novi, Castrum de Sottorina, Castrum Novum, Novi Grad, kasnije Herceg Novi), čime je imao namjeru da bude konkurencija Dubrovniku u trgovini tada izuzetno vrijednom solju.

U posljednjoj deceniji svoje vladavine, kralj Stipan Tvrtko I Kotromanić je suočen s upadima Osmanlija u Bosnu, prvo u jesen 1386. godine, te u ljeto 1388. godine kod Bileće, kada Bošnjani na čelu sa vojvodom Vlatkom Vukovićem pobjeđuju Osmanlije. Iz bitke na Kosovu, Bošnjani, kao dio protuosmanske koalicije se vraćaju bez dramatičnih gubitaka, uz vijesti i da je bosansko krilo koalicije pod Vukovićem nanosilo teške poraze osmanskoj vojsci. Nakon smrti ovog prvog i najvećeg bosanskog kralja 1391. godine, ponovo nastupa nestabilna politička klima u Bosni, prouzrokovana i opet ugarsko-bizantskim rivalstvom koje po ko zna koji put zavađa bosansko plemstvo. Ovo rezultira čestom promjenom bosanskih kraljeva, a i Ugarska također pokušava iskoristiti priliku u svojim pretenzijama na Bosnu.

Kralj Stipan Tvrtko I Kotromanič je iznenada preminuo 10. marta 1391. godine, a njegovo mjesto zauzeo je Stjepan Dabiša. Međutim, sa smrću kralja Stipana Tvrtka I Kotromanića, nestala je i snaga srednjovjekovne bosanske države.

Posljednji bosanski ban, i prvi bosanski kralj Stipan Tvrtko I Kotromanić je sahranjen u Crkvi sv. Nikole u naselju Mile kod Visokog (današnji Arnautovići).

NA DANAŠNJI DAN KRUNISAN PRVI BOSANSKI KRALJ TVRTKO I
Komentari
Na vrh
X