Vijesti i reakcije

GODIŠNJICA SMRTI HEROJA ALIJE MILADINA

GODIŠNJICA SMRTI HEROJA ALIJE MILADINA

U noći 12/13 juni 1992 rahmetli Alija Miladin sa svojom grupom od nekoliko ljudi pokušava još jednu samoinicijativnu akciju usmjerenu na uništavanje nekih četničkih položaja na području Vraca.
Poslije razmjene pješadijske vatre između njegove grupe i četnika na Vracama u ranim jutarnjim satima četnici u toj bliskoj borbi koriste minobacače 60mm i jedna od granata pronalazi svoj cilj.
Nešto malo odvojen od grupe Alija Miladin biva pogođen granatom na jako neobičan način i ta granata će zauvijek ugasiti junačko srce ovog velikog čovjeka i neprevaziđenog borca, mog druga, sa kojim sam odrastao i podijelio najljepše dane mladosti, mog drugog brata jer njega ne mogu nikako drugačije nazvati.
Dakle u trenucima dok su njegovi ljudi upućivali pješadijsku vatru prema četničkoj utvrdi on je zalegao nedaleko od njih sa zoljom na leđima, mislim da svi znamo na koji način se ona nosi, i dok se očekivalo njegovo djelovanje tom zoljom granata ga je pogodila direktno u zolju na onom dijelu koji je bliže ramenu.
Naravno to je uzrokovalo eksploziju i same zolje tako da je ovo dodatno nanijelo izuzetno teške povrede glave i ramena odnosno plućnog krila.
Sve se to dogodilo na očigled ovih nekoliko ljudi iz Bosne3 koji su ga istog trenutka izvukli odatle i uspjeli dalje transportovati u bolnicu Koševo jer je još uvijek davao znake života.
Ovu informaciju smo primili u štabu kao grom iz vedra neba a za mene lično je to bio dodatni udarac koji je u meni stvorio neki osjećaj vakuma i praznine jer to je već previše, gubim redom ljude koji mi znače više nego što se to može riječima opisati.
Nema više ljudi koji su mi svaki na svoj način značili veliki oslonac, ljudi koje sam poštovao i koji su za mene značili autoritet, uzdanicu, povjerenje…
Njegova dva starija brata, također moji saborci, su odmah otišli ne kliniku ali ja nisam, imao sam obaveze oko dženaze za mog oca i namjeravao sam otići kad se sve to obavi.
Dalje u toku noći ponovo smo se sastali u štabu i ja sam se interesovao za njegovo stanje ali su mi njegova braća rekla da je u izuzetno teškom stanju sa isto tako lošim prognozama od strane ljekara jer je bio zaista teško povrijeđen.
Kako su mi oni opisali povrede u predjelu ramena su bile toliko teške da je takoreći cijelo rame prosto izvaljeno sa povredom tog dijela pluća i da na prednjoj strani ima dvije velike rupe.
Povreda glave je bila po njihovom opisu takva da je dio lubanje iznad oka, znači dio čela bio “zavračen“ i da je izgubio oči.
Kada sam upitao da li i pored toga postoji ikakva šansa da ipak preživi oni su odgovorili: “Bolje da ne preživi jer bi bio težak invalid bez ruke i očiju, uz ko zna kakve sve komplikacije koje uz to idu“.
Obojica su s mukom zadržavali suze dok su ovo pričali i na tim inače čvrstim ljudima vidjelo se da nemaju nade da bi Alija mogao preživjeti.
Posebna je to porodica, posebna junačka krv, nevjerovatni ljudi pa moram tu reći da su od najranijih dana, od ilegale, svi iz te porodice bili aktivno uključeni u strukture odbrane.
Reći ću ovako, Alija Miladin, Njegova dva brata, Suvad-Sova i Muhamed, Suvadov najstariji sin (sa 15 g) Almedin, godinu mlađi Avdo, sestrići Eko i Dino od sestre rahmetli Suvade i Raško od Mirsade, svi su bili tu od najranijih dana.
Almedin je kasnije u borbama na Dobrinji izgubio nogu ali ga to nije spriječilo da i do kraja rata ostane aktivan sudionik mnogih borbi u i oko grada.
Cijelu noć smo ostali u direktnom kontaktu sa ljekarima na klinici koji su poduzimali sve što je bilo u njihovoj moći da ga održe na životu i svaki kontakt imao je za odgovor “stanje nepromijenjeno“.
Pred zoru smo malo zaspali i već do podne su Hamo i Sova bili na klinici ali ja opet nisam mogao s njima jer niko izuzev njih nije mogao ući da vidi Aliju.
Zadugo su se zadržali i tek u kasnim popodnevnim satima se vratili u štab.
Na njima se vidjela iskra nade…
Na naša bezbrojna pitanja odgovorli su: “Možda se čudo desi i uz pomoć Allaha dž.š. možda i preživi…”
Objašnjavali su: “Pored svih onih povreda Alija je svjestan, čuje nas.Ljekari su pokušali zajedno s nama da ga “dozovemo“ i dok je na njega bilo prikopčano bezbroj aparata,izvršeni najneophodniji operativni zahvati još tokom noći,bilo je vrijeme za njegovo „buđenje“.
Dozivali smo naizmjenično, mi i ljekari, Alija, Alija…ali ništa se nije dešavalo i mi smo i dalje sjedili uz njega, ljekari bi otišli a mi opet nastavili sa dozivanjem i u jednom trenutku na naše dozivanje, Alija da li nas čuješ, on je potvrdio pomicanjem stopala jedne noge.
Pozvali smo ljekare i isto i pred njima, Alija da li nas čuješ i ponovo pomjeranje stopala gore-dole…
Tada su ljekari rekli da odemo i da ćemo i dalje biti u direktnom kontaktu.“

Dok su nam ovo pričali ja ne mogu opisati kako je to djelovalo ohrabrujuće na sve nas, posebno na članove njegove porodice.
Gotovo je, izvukao se iz krize, preživjeće i to je najvažnije, sve ostalo je sporedno.
Bili su već noćni sati dok smo još uvijek komentarisali ovo čudo i sad bili skoro uvjereni da će Alija ostati uz nas, preživjeće, oporaviti se i svake minute smo bili sve više uvjereni u to.
Već su se ljudi razišli iz štaba kao i njegova braća koja su konačno otišla kući odmoriti se malo i odspavati da bi se obojica ubrzo vratili sa suznim očima i šokantnom vijesti da je Alija Miladin upravo podlegao.

Od tog trenutka ja nisam bio više onaj isti čovjek od prije izvjesnog vremena, pored praznine koju sam osjećao u meni je proradio inat, bijes i ne znam ni ja već šta nije i kako bih to sve opisao, ali je sigurno da sam kasnije činio sve da bih poravnao račune pa bez obzira i na to da li će me i koliko to koštati.
Šta sam trebao, činiti sve da se meni ne desi isto što i mom rahmetli ocu, slobodno mogu reći braći Dini i Aliji, jer je moja guzica vrijednija od njihove ili sam trebao pokušati namiriti račune?
Znam za razne jadikovke tipa “imam ja djecu i porodicu, neću da ostanu siročad…itd“.
Pa jesu li i ovi ljudi imali porodice i djecu i njihova eto mogu biti “siročad“, ali moja ne smiju?
Ako je to pitanje, moj odgovor je “Nek i moja porodica osjeti isto ako je tako suđeno“.
Je li ovo rat ili neki izbor hoću ovo, neću ono?
Nema tu izbora, rat je, a u ratu se puca pa ću i ja ali odsad nešto više, pa ko hoće ko neće.
Moja porodica će mi stalno pridikovati, kao i poznanici i saborci kako ja “sa lučom tražim belaja i šejtana i kako ću ga jednom i naći jer ko god traži i nađe ga, a ko će onda brinuti o porodici i šta sam onda postigao kad i ja odem na Kovače”.
Ja sam znao, ako se to desi našao sam mir kao i trojica ljudi koje spominjem, kao i mnogi šehidi znani i neznani širom BiH i dok taj mir ne pronađem na meni je da učinim sve što je u mojoj moći da dušmanu naplatim dug.

Objavio/la beretka

Alija Miladin rođen je 27.03.1960. godine u Sarajevu. Bio je među osnivačima Zelenih beretki. Posthumno je odlikovan Zlatnim ljiljanom, Bosanskim stečkom i unaprijeđen u čin kapetana Armije Republike BiH.

GODIŠNJICA SMRTI HEROJA ALIJE MILADINA
Komentari
Na vrh
X