Dana 13. jula 1995. godine, autobusi pretrpani bošnjačkim ženama, djecom i starcima na putu iz Potočara u Kladanj bili su zaustavljeni u mjestu Tišća i pretraženi, a bošnjački muškarci koji su u pronađeni zajedno sa njima, iskrcani su iz autobusa.
Priča svjedoka:
“Sišao sam sa autobusa sa djetetom u rukama. Moja žena je na leđima nosila naprtnjaču i pridržavala je moju majku, jer je bila stara i vrlo slaba. Dijete mi je imalo 5 godina. Nakon što smo sišli sa autobusa i napravili par koraka, primijetio sam nekolicinu srpskih vojnika. Jedan od njih me povukao za rame i rekao: ‘Daj dijete ženi i pođi sa nama.’ Morao sam to uraditi. Tako sam dao dijete ženi. Pokušao sam se još jednom okrenuti jer sam znao da je to posljednji put da vidim svoje dijete. Zapravo, htio sam nešto reći. Htio sam reći bilo šta, no nisam mogao. U tom trenutku srpski vojnik me gurnuo puškom i rekao ‘Kreni'”.
Svjedok D kaže da je u Tišći izvršena vrlo organizovana operacija. Njega su sa tog punkta odveli u obližnju školu gdje se već nalazio izvjestan broj drugih zarobljenika. Negdje oko ponoći, sa 13. na 14 juli, Svjedoka D su zajedno sa još 22 zatvorenika ukrcali u kamion s rukama vezanim na leđima. U jednom momentu je kamion stao, a vojnik je rekao:
‘Ne ovamo. Odvezi ih gore, tamo gdje su već odvozili ljude.’
Spomenuti kamion je došao do drugog punkta, a vojnici su stali oko stražnjeg dijela kamiona i počeli pucati u zarobljenike. Svjedok D je uspio osloboditi ruke, iskočio iz kamiona i pobjegao u šumu. Nakon mukotrpnog putovanja kroz šumu, uspio je izaći na sigurno.
