ZATVARANJE BOŠNJAKA LJUBUŠKOG U LOGOR “HELIODROM”

Dana 15. avgusta 1993.godine, na katolički blagdan Velike Gospe, ljubuški Bosnjaci su natovareni na kamione i kao stoka transportovani u logor “Heliodrom” u Mostaru! Samo nekoliko dana prije toga su bili sa komšijama na frontu, braneći rodni grad od agresora. I preko noći su postali “nepodobni”.

Inače, logor “Heliodrom” bio je sabirni logor kojeg je vodila tzv. “Hrvatska Republika Herceg-Bosna” kraj Rodoča, južno od Mostara, od septembra 1992. do aprila  1994. tokom bošnjačko-hrvatskog sukoba u sklopu agresije na RBiH. Jedna je od tragičnih grešaka Hrvata tokom sukoba između bosanskohercegovačkih HrvataBošnjaka između 1993. i 1994.

Logor se nalazio kraj Rodoča, u Hercegovini, inače heliodrom tzv “HVO” čija su helikopterska skladišta i garaže prenamijenjena u zatvoreničke ćelije. Prema optužnici Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY), pripadnici tzv. “HVO” su počeli držati bošnjačke muškarce u logoru od 1992. do aprila 1994. Broj zarobljenika bio je otprilike oko 1.800 u maju 1993., da bi u junu spao na oko 500. Broj je bio najveći između jula i decembra 1993., kada je tzv. “HVO” držala oko 6.000 Bošnjaka u zatvoru. Nakon toga, prosječan broj zatvorenika bio je znatno smanjen.

Prema optužnici, tzv. “HVO” je uhapsila stotine bošnjačkih civila koji su živjeli u zapadnom Mostaru te ih odvela u Heliodrom, a s pogoršanjem bošnjačko-hrvatskog sukoba uhapšeno je još hiljadu širom Hercegovine. Iako su žene oslobođene, HVO nije razlikovao civilne od vojnih zatvorenika, kako bi se civili oslobodili. Stanje u logoru je općenito bilo slabo: vladala je prebukiranost, neprimjereni sanitarni i medicinski uslovi, loša ventilacija, manjak vode i hrane, te velike vrućine tokom ljeta. Zatvorenici su nekad spavali na betonskom podu zbog nedostatka deka.

Zatvorenici su bili psihički i fizički maltretirani. Stražari su ih tukli, posebno u skladu sa pogoršanjem sukoba sa Bošnjacima, a bilo je i slučajeva kada su psi čuvari pušteni na neke logoraše. Pojedini su zatvorenici odvedeni u Mostar kako bi vršili prisilni rad, kao što je kopanje rovova ili gradnja vojnih utvrda, ali i skupljanje tijela mrtvih vojnika tzv. “HVO”. U najtežim slučajevima, prisiljeni su hodati ispred snaga tzv “HVO” kao ljudski štit.

Prema procjenama, najmanje 54 zatvorenika je poginulo u logoru, a 178 je ranjeno. Kriteriji tzv. “HVO” za puštanje zatvorenika na slobodu bili su brak sa Hrvaticom ili posjedovanje vize i pisma garancije da će napustiti RBiH.

Međunarodni promatrači i humanitarne organizacije u nekoliko navrata nisu imali pristup potpunoj informaciji i svim uslovima postrojenja. 18. maja 1993., pripadnici međunarodnih organizacija koji su posjetili logor, nisu dobili dozvolu istražiti sve prostorije sa zatvorenicima.

 

Na vrh
X