Iako je korpus bio slabo popunjen naoružanjem i gotovo bez artiljerije, odlučeno je da se krene u oslobodilačku akciju nazvanu “Plamen 92”. Snage tzv. VRS su naslutile da se nešto sprema pa su dodatno ojačale izviđačku aktivnost i artiljerijske napade. Već početkom septembra granatirano je gradsko područje Bihaća i Bosanske Krupe, uslijed čega su poginula četiri borca, dok je avijacija bombardovala aerodrom Ćoraliće, Sokolac, Golubić te okolna sela Bihaća.
Nakon višednevnog artiljerijskog i avijacijskog djelovanja, snage tzv. VRS 12. septembra 1992. godine izvode pješadijski napad na Golubić i Sokolac. Radio Bihać je izvjestio da je to bio do sada najžešći srpski napad na linije odbrane. Prvi napad je uspješno odbijen, ali su pripadnici tzv. VRS u drugom napadu uspjeli ovladati mjestima Kosijernica i Om. U podnevnim satima ovladali su i i većim dijelom Golubića. Tom prilikom zarobljena su 24 pripadnika 5. korpusa koji su ubijeni u Ripču, osim jednog šesnaestogodišnjeg mladića koji je razmijenjen. Tokom borbi stradala su još tri pripadnika 5. korpusa, što je do tada bio najveći gubitak u jednom danu. Obzirom da je prijetila opasnost da VRS zauzme cijeli Golubić i naselje Privlica, komanda je premjestila određeni broj boraca sa Grabeža i poslala na Golubić. U kontranapadu vraćeno je mjesto Om i zapadni dio Golubića. Takozvana VRS je uzvratila napadom na Sokocu ali je odbačena uz gubitak prage i nekoliko boraca. Bilo je jasno da su snage tzv. VRS znale da se sprema ofanziva 5. korpusa pa su zbog toga i poduzeli žestoku akciju. Ipak, plan za prvu oslobodilačku akciju 5. korpusa je već bio spreman i od njega se nije odustalo.
I dok su trajale borbe na Golubiću i Sokocu, komanda 5. korpusa je u periodu od 20. avgusta do 10. septembra radila na pripremi ofanzive, dok je sama realizacija predviđena za 15. septembar 1992. godine u 07:00h, napadom jedinica na pravcu Lohovska brda – Grabež do rijeke Une, širine oko 20 kilometara. Za napad su angažirane jedinice iz Bihaća, Cazina, Bužima, Bosanske Krupe i Velike Kladuše, ukupne snage oko 2500 boraca. Ipak, sam napad je kasnio zbog teških borbi na Golubiću i Sokocu. Prva je u napad krenula 1. bihaćka lahka pješadijska brigada na grabeškom dijelu, te brzo ovladala Alibegovića kosom te zatim napala kasarnu Grabež, koju, ipak, nije uspjela osvojiti, zbog jakog otpora. Međutim, zauzeti su okolni objekti: Čekrlijska greda, Vijenac Grabež, Vršak, Jezero i Kurtovići, te nekoliko kota i vrhova. Isti dan u napad je krenula i Cazinska pješadijska brigada, s ciljem zauzimanja rejona Grmuše a potom spajanja sa 111. bosanskokrupskom brigadom, ali do spajanja nije došlo. Četiri dana kasnije krenulo se u novi napad sa oko 600 boraca, ali ni ovaj put nije bilo uspjeha. Ipak, satisfakcija napada je bila ta što je u zasjedi uništen kamion u kojem se nalazio 21 pripadnik VRS. Uspjeha je imala 111. brigada koja je uspjela preći na desnu obalu rijeke Une, te uništila srpske tačke otpora nad Kanjonom, a u daljnjem prodoru zauzela mjesto Kežilovac, ali se i ona uslijed snažne artiljerijske vatre tzv. VRS morala povući na lijevu obalu rijeke Une. Nakon izviđanja u napad je krenula i 2. bihaćka pješadijska brigada na Lohovska brda, na pravcu prema Gradini i Jelača gredi. Nakon početnih uspjeha i ona se morala povući uslijed žestoke artiljerijske vatre. Napad je ponovljen 22. septembra i rezultirao je najvećih uspjehom operacije, oslobađanjem cijele Gradine i zarobljavanjem tri topa i većeg broja pušaka i municije. Drugi napad na Jelaču rezultirao je likvidacijom 10 pripadnika tzv. VRS i uništavanjem nekoliko bunkera, ali Jelača greda se uslijed žestokog otpora nije uspjela zauzeti.
Operacijom je izvršen samo dio ciljeva, prvenstveno zbog slabe vatrene mogućnosti 5. korpusa. Međutim, obzirom da je bila u pitanju prva veća i organizirana akcija 5. korpusa operacija je imala znatan učinak na moral boraca. U konačnici 5. korpus je imao 29 poginulih i 163 ranjena borca dok je tzv. VRS imala 40 poginulih
.
