Dana 24 maja 1992, prije samog napada na Kozarac, snage četničkog agresora su obustavile sav promet na putu Prijedor-Banja Luka i usmjerile ga preko Tomašice i Omarske.
Radmilo Zeljaja iz kriznog štaba (tad već srpske) općine Prijedor primio je jednu delegaciju iz Kozarca, te im rekao:
1) Kozaračka policija mora da se preda.
2) Mještani moraju da budu lojalni srpskoj vlasti.
3) Svi moraju da predaju oružje ili će Kozarac biti napadnut.
Delegacija je tražila dva dana da se konsultuje sa mještanima. Međutim uslijedio je napad srbo-četnicke vojske.
Pred sami napad na Kozarac objavili su preko radija Prijedor da postoje “barikade” na putu Prijedor-Banja Luka kod sela Jakupovići, a zatim su poslali vojsku da te navodno barikade uklone, međutim pravi cilj njihovog napada bio je da se sve ne srpsko življe istjera sa tog dijela.
Prvo je počelo granatiranje teškom artiljerijom po cijeloj oblasti Kozarca. Granatirano je sa oko jedanaest različitih mjesta, sa Benkovca na Kozari, sa Topića Brda, sa aerodroma u Prijedoru, iz Gornjih Orlovaca, iz Babića, iz Balta (zaseok kod kamenoloma na Kozari), se brda kod Ljubije te s tenkovima iz nekoliko pravaca. Cijelo područje su držali oko 24 sahata pod neprekidnim granatiranjem gdje su ispalili oko 5600 granata različitog kalibra. U noći između 25 i 26 /5/ 92 tačno u 02:20 sa četnickog položaja u Orlovcima ispaljena je signalna raketa a zatim je otvorena pjesadijska vatra sa svih strana. Otpočeo je napad na goloruko stanovništvo Kozaračke oblasti koje je potražilo zaklon u svojim podrumima zbog strahovitog granatiranja. Sva okolna sela su odmah paljena što je unijelo paniku među stanovništvom koje je bilo u okruženju i nije imalo nikakve šanse da se brani. Mještani iz tih okolnih sela su bježali prema središtu Kozarca a neki su potražili zaklon u šumama u podnožju Kozare.
U napadu su večinom učestvovali tzv. srpska TO (teritorijalna odbrana) u sadejstvu lokalnih Srba. Neki od srpskih vojnika su na kapama nosili zvijezdu petokraku (znak tzv. JNA, tada već srpske vojske), neki su imali oznake “Bijelih orlova”, a tu su bili i oni koji su nosili krst sa četiri “S” to su bili Srbi iz Banja Luke i Arkanovci.
Nakon ulaska srpske paravojske u sam grad Kozarac krenuli su od kuće do kuće i istjerivali stanovnike na ulicu te ih sve tjerali na trg u cenru grada. Na licu mjesta su izdvajali neke muškarce te ih odmah strijeljali. Policajci njih oko 35 koji su radili u policijskoj stanici Kozarac, večina od njih su se predali zajedno sa komandirom Osmom a zatim su svi strijeljani kod stare škole u Kozarcu. Bila je obavijest na radio Prijedoru da svi stanovnici stave bijele zastave na svoje kuće te da ih napuste. Narod je slijedio instrukcije, tako je jedna veoma dugačka kolona sa traktorima i osobnim vozilima a noseći bijele zastave sišla iz Brdjana u Kozarac. Kolona je prošla pored jednog broja srpskih TO koji su prethodno već ubili nekoliko zena i djece a zatim su prijetili i ostalima da ce ih sve pobiti. Sve izbjeglice koje su stizale u kolonama u Kozarac odmah su tu skidani sa traktora i ostalih vozila i upučivani u centar grada. Srpski vojnici su odmah oduzimali traktore i auta pa ih odvozili negdje iza zgrada.
Tu na malom trgu u centru grada skupljeno je nekoliko hiljada građana, svi su bili zbijeni jedan do drugoga tako da je bilo teško i disati a kamo li sjesti negdje u hladovinu jer bila je nesnošljiva vručina. Djeca su vrištala na sve strane jer oni nisu bili svjesni toga sta im se događa i nisu znali za strah ni prijetnje oružjem. Pošto je mali trg već bio prepun a kolone izbjeglica su još uvijek pristizale, četnici su počeli tjerati narod ponovno u kolonu koja je krenula prema magistralnom putu Prijedor-Banja Luka. Na tom djelu puta počeli su odvajati muškarce od žena i djece.
Niko nije smio da se buni niti išta da pita svi su ćutke izvršavali ono što im se naredi. Nakon izlaska na magistralni put, dvije duge kolone (naprijed žene i djeca a iza njih muškarci) išle su pješice u pravcu Prijedora. Niko iz kolone nije znao kud ide ni gdje će stići a niti šta će se dalje desiti. Na djelu puta od benzinske pumpe do autobusne stanice Sušići odjednom je jedan od četnika zapucao u pravcu grmlja, a kolonu su natjerali da legne u kanal pored ceste. U koloni je bilo starih i nemočnih za koje je to bio predug i pretežak put pa su neki sjedali na travu pored ceste da se malo odmore, međutim četnici su ih dizali i kundacima gurali da idu dalje. Tako je mučenicka beskrajno duga kolona stigla do Kozaruše gdje su počeli dolaziti autobusi i ukrcavati žene, djecu i starce te ih odvoziti u pravcu Prijedora.
Nakon odlaska žena, djece i steraca sa autobusne stanice Kozaruša, počeo je transport ljudi. Četnici su počeli odbrojavati grupe ljudi za svaki autobus. Prilikom ulaska u autobuse svakog pojedinačno su pretresali, radili su to na taj način da čovjeka okrenu s licem prema autobusu ruke naslonjene na autobus a noge raširene. I tako dok su prepipavali svakome su na brzinu postavljali nekoliko pitanja, uiz uradce kundacima i čizmama. Svaki muškarac pojedinačno kad bi prošao tu torturu tad je mogao da uđe u autobus. Kad je autobus bio pun da se više nije moglo ni stajati, psujući ušao je jedan četnik te sa uperenom puškom prema ljudima zaprijetio da će pucati. Ljudi su u strahu skakali jedan preko drugoga samo da bi bili što dalje od puščane cijevi.
Jedan dio ljudi odvezen je u Keraterm a pošto tu nije bilo dovoljno mjesta jer su prethodno dovedeni ljudi iz Zecova, Čarakova, Hambarina i ostalih mjesta koja su etnički očiščena prije Kozarca, počeli su upučivati autobuse u Omarsku, a neke u Trnopolje.
Šta su sve žene preživjele u logoru Trnopolje, teško je opisati. Jedan broj djevojaka srpski vojnici su izveli u obližnje kuce i silovali a zatim ih vraćali u logor. Veći broj djevojaka i mladih žena četnici su odvodili u vojne barake na Benkovac, na Mrakovicu u hotel Mrakovica, u Bijele Vode i u Titovu Vilu gdje su ih takođe seksualno zlostavljali. Nakon nekoliko sedmica provedenih u staroj i vlažnoj kino dvorani u Trnopolju koja nije imala vrata a ni stakla na prozorima počela je deportacija žena, djece i staraca. Oni su ukrcavani u teretne vagone za prevoz stoke i građevinskog materijala (u nekim vagonima je bio hidrat rasut po podu u debljini od oko jednog centimetra) i na taj način deportovani i protjerani sa područja takozvane Srpske Republike na teritoriju pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine.
