Prije agresije na našu domovinu, Dževad Begić (Đilda) bio je vođa navijača FK “Željezničar”. Nakon osnovne škole završava zanat za limara i radi na poslovima obezbjeđenja objekata i ustanova. Sretno živi sa suprugom Hajrudinom sa kojom ima četiri kćerke, Melihu, Melisu, Mirnelu, Dženitu, a peta najmlađa rađa se poslije Dževadove smrti. Bio je po mnogo čemu poseban čovjek, dobar otac, suprug i zaljubljenik u fudbal i “Plave” sa Grbavice.
Kao što je bio iskreni vođa navijača “Želje”, tako je sa istim žarom i patriotizmom krenuo u borbu protiv agresora čim se čuo prvi pucanj u Sarajevu. Zajedno sa svojom braćom Halilom i Izetom postaje član “Zelenih beretki” u borbenoj jedinici Bosnae max. Veoma hrabar i odvažan mnogo puta izlazi kao pobjednik iz izuzetno teških i opasnih akcija koje će vječno ostati u sjećanju njegovih saboraca.
Za Đildu kažu da je bio običan momak. Porodicu je izdržavao kako je znao i nije birao posao – radio je najčešće kao izbacivač. Znao je s ljudima, a sama njegova pojava je tjerala i one najveće mangupe da razmisle dva puta prije nego se usprotive Đildi. Kažu da se naoružao onog dana kada su u Sarajevu postavljene prve barikade. Priča kaže da je pokucao na vrata jednom od četnika i da mu je taj četnik bez mnogo dilema ‘poklonio’ automat. Od tog dana do dana pogibije Đilda je bio sve – i rezervni policajac, i teritorijalac i dio interventnog voda, borio se i na Ilidži, i na Blekinom potoku i na Zlatištu. Naprosto, bio je dio sarajevske mladosti odjednom suočene sa potrebom da navijačke rekvizite zamijeni ubojitim. Za spas svojih najdražih, to je i činio …
Đildini bližnji pamte da je govorio: “Ako treba ginuti, samo da nije od snajpera. Neka to bude muški”, ali u trećem mjesecu agresije na BiH metak zločinca sa tada okupirane Grbavice zauvijek je prekinuo njegov život. I to baš sa Grbavice za koju je živio. Tog kobnog 11. jula 1992. godine u naselju Pofalići u pokušaju da pomogne ranjenoj ženi biva pogođen snajperskim hicem od strane četničke kukavice. A samo noć prije toga je bio glavni u razbijanju četničkog gnijezda na Zlatištu. Mnogi i danas prepričavaju njegove podvige, koje je izvodio prateći sopstvenu parolu sa samog početka rata – “Ne možete vi Đildi ništa!” Dževadov brat Izet je poginuo iste godine, nemalo poslije Đildine pogibije.
Na mjestu pogibije hrabrog Đilde, Komanda 1. korpusa podigla je spomen-ploču. Dva dana nakon pogibije rahmetli Đilda je pokopan na šehidskom mezarju Kovaci. Posthumno je dobitnik najvećeg priznanja ARBiH, značke “Zlatni ljiljan” i takođe posthumno je proizveden u čin natporučnika. Bivša Livanjska ulica u Sarajevu danas nosi ime “Braće Begić”po rahmetli Dževadu i Izetu.
