Feljton

KAKO JE RAHMETLI DINO MAGODA POLOŽIO ŽIVOT ZA SARAJEVO, ZA DOMOVINU!

KAKO JE RAHMETLI DINO MAGODA POLOŽIO ŽIVOT ZA SARAJEVO, ZA DOMOVINU!

PRVI DIO: 08. JUNI 1992. GODINE!

Rano ujutro 8 juna 1992. godine, prije svanuća, iz moje jedinice krenule su dvije grupe, jedna na pravac kojim je komandovao Dino Magoda i ova je grupa prišla početnim položajima u širem rejonu Čoline kape preko naselja Pogledine a pravac napada je bio prema Vidikovcu, dok je druga grupa prišla početnim položajima preko naselja Boguševac sa pravcem napada Opservatorij-bob staza-Vidikovac.
Prvi pravac je bio glavni pravac napada a drugi pomoćni.
Na glavnom pravcu je učestvovala i moja grupa kao i mnoge druge ali i jedinica MUP-a sa Sulejmanom Zoljom na čelu.
Centar veze bio je smješten u prostorijama četverogodišnje škole iznad naselja Hrid i tu je glavni vezista bio Nedžad Selmanović Aba, jedan od prvih ljudi u pokretu otpora.
U cijelom periodu pripreme za ovu akciju bili smo suočeni sa problemom nedostatka protivoklopnih sredstava i taj nedostatak je bio akutna boljka svih grupa koje su imale liniju odgovornosti na ovom dijelu Trebevića.
Ipak postojalo je nekoliko ljudi izuzetno vičnih korištenju PO sredstava od kojih je prvo ime rahmetli Miladina Alije koji je imao Osu i on će biti naša glavna uzdanica u ovoj akciji.
Međutim on je te noći otišao na Poljine ali se obećao priključiti na vrijeme nama na Trebeviću.
Pored ovoga imali smo samo jedan RB na našem pravcu, pripadnici MUP-a imali su nekoliko zolja i to su bila sva PO sredstva kojima smo raspolagali.

Na nekoliko pravaca gdje je bio moguć pristup širem rejonu Vidikovca grupe su krenule sa početnih položaja naprijed i u sam osvit zore započele su borbu.
Čim je prišla na dovoljnu biliznu glavnina naših snaga na ovom pravcu otvorila je vatru iz svih raspoloživih sredstava na prve četničke rovove.
Korištene su tromblonske mine, ispaljene su 2-3 zolje i odjekivala je skoro neprekidna rafalna paljba.
Onda se “nebo otvorilo“.
Počele su padati granate svuda naokolo, tlo se treslo od jačine detonacija, zrak je naprosto gorio od silnih eksplozija, od zvižduka granata i metaka, mješali su se zvukovi njihovih i naših rafala i ne znam više ni sam šta nije po ovom dijelu sve ispaljivano ali naši borci istom žestinom uzvraćaju i uporno grabe naprijed.
Moja grupa zajedno sa još nekim ljudima kretala se desno od Kosmatice, skoro na pravcu žičare ali izbjegavajući četvrti rezervoar.
Nevjerovatna rafalna vatra odozgor i nešto udesno iz pravca Bob staze i Pandurevića kuća nakratko je zaustavila dotadašnje napredovanje na dijelu gdje se nalazila moja grupa i dolazi do ranjavanja nekoliko boraca.

Naši borci koji su ušli u šumoviti predio Kosmatice dobro su napredovali i gore se očito vodila žestoka borba sudeći po neprekidnim rafalima i detonacijama.
Na vatru sa četničkih položaja oko bob staze uzvraćeno je silovito sa onim što se imalo na raspolaganju i naše napredovanje se nastavilo.
Veliki broj naših boraca išao je nezaustavljivo naprijed i u nekoliko minuta uspjelo se uništiti nekoliko četničkih mitraljeskih gnijezda na ovom prilazu prema bobu.Četnici su se počeli povlačiti i bježati u samu bob stazu i okolnu šumu ali nisu svi to uspjeli uraditi jer su pali pod rafalima naših boraca.

Preko radio stanice kontaktirao sam N.N.koji se nalazio sa drugom grupom na pravcu opservatorije.
I sa te strane veliki broj naših boraca našao se na samom prilazu ciljnom dijelu Bob staze.
Kako sam saznao kroz ovaj razgovor na toj strani se pojavio Miladin Alija sa svojom osom i pokrenuo tu stranu naprijed uništavajući neki četnički položaj koji je kontrolisao ovo područje oko cilja boba i ceste koja ide prema “Prvom Šumaru”.
Tada se razvija velika borba na tom kraju i tu naše snage ulaze duboko naviše tako da se sve naše grupe više manje nalaze jako blizu puta koji se proteže ispod samog Vidkovca prema bob stazi.
Rafali i detonacije su neprekidne.
Dolazi i do mješanja pripadnika raznih grupa,svi osjetimo da ćemo uspjeti i svaki metar naprijed daje još više morala i energije.
Četnici još uvijek grčevito brane prilaze Vidikovcu i najžešća vatra je sa četvrtog rezervoara i bob staze.
Na ovom dijelu prema sajli trebevičke žičare moja grupa uz još podosta boraca koji su se tu našli zaustavljena je jakom vatrom sa “četvrtog rezervoara”.Tu dolazi do razmjene vatre u kojem uspjevamo uništiti jedno mitraljesko gnijezdo ali jedan naš borac biva teško ranjen.
Koristimo taj trenutak i žurimo naprijed kroz teren kojim samo koza može normalno hodati i već smo izbjegli pogledu sa “četvrtog rezervoara” na kojem je bilo još nekoliko mitraljeskih gnijezda u nizu ali taj položaj jesad pod konstantnom vatrom naših ljudi u Kosmatici.
Alija Miladin uništava još jedan utvrđeni četnički položaj u blizini bob staze i tu omogućava ubacivanje velikog broja naših boraca u pravcu Vidikovca .To stvara veliku pometnju u četničkim redovima jer naše snage sad mogu napredovati prema Vidikovcu šumom iznad ciljnog dijela boba i uzimajući u obzir napredovanje i ovih snaga sa Kosmatice i ovih prema sajli žičare jasno je u kakvom su rasulu bili u tim trenucima.I mi smo toga potpuno svjesni i želimo što prije napredovati i konačno osvojiti Vidikovac.

Moja grupa se tada našla nadomak puta u stjenovitoj uvali, u kojoj smo bili prilično zaklonjeni, dok su neke grupe već išle naprijed.Rafali i detonacije odjekuju skoro neprekidno cijelim Trebevićem i tu moja grupa i još nekih dvadesetak ljudi pravi kraću pauzu i raspravljamo kako izaći na put i preći u šumu gdje se već nalazi dosta naših ljudi i odakle se može nastaviti napredovati prema Žičari i restoranu Vidikovac čijim bi ih osvajanjem potpuno dotukli.

Već se čuju i odjeci borbe na samom pristupu objektima na Vidikovcu iz okolne borove šume i u tom trenutku prolazi preko radio stanice informacija da je poginuo Sulejman Zolj.

DRUGI DIO: 08. JUNI 1992. GODINE!

Rahmetli Zolj Sulejman našao se među prvim ljudima koji su se uspjeli probiti u neposrednu blizinu objekata na Vidikovcu a vijest o njegovoj pogibiji među ljudima je odjeknula kao grom iz vedra neba.
Na mjestu gdje sam se ja nalazio bilo je dosta naših boraca i u trenutcima kada smo čuli ovu tužnu vijest učinilo nam se da je Vidikovac nedodirljiv za nas, zavladalo je nekakvo čudno osjećanje, gotovo pa neki strah od samog pogleda u pravcu šume oko restorana i žičare.
To su trenutci kada čovjek naprosto pretrne i mislim da niko tada nije ni pomišljao da krene naprijed ali u isto vrijeme niko nije kretao ni nazad, svi smo bili sleđeni a u zraku je stajalo pitanje “Šta sada, šta dalje?“.
Ako nije uspio taj veliki čovjek sa najodvažnijim ljudima iz MUP-a i ZB, ako oni nisu uspjeli, šta onda i kako dalje?
Svi strahovi, nagađanja i nedorečena pitanja prekinuti su onog trenutka kad se na radio stanici začuo glas rahmetli Dine Magode.
Nalazio se nekih 30-tak metara desno od mene tako da sam ga jasno čuo i bez radio stanice ali ovo što je on govorio važilo je i za sve druge grupe okolo, pa i one najudaljenije.
Derao se: “Sad idemo, šta ste se ukočili, sve grupe naprijed prema Vidikovcu“, ustao je sa ljudima koji su bili pored njega i potrčao naprijed prema borovini ispod objekata na Vidikovcu.
U tim trenucima rafali i detonacije dopirale su iz šume što je označavalo da se još uvijek vodi borba za Vidkovac i da ljudi koji su bili uz rahmetli Zolja ne odustaju od svog cilja.
Kada je krenuo rahmetli Dino tada je cijeli talas naših boraca krenuo, čini mi se da niko nije htio da izostane, bilo je tu još ljudi iz MUP-a, iz raznih jedinica ZB ali svi su kao jedan na ovaj poziv Magode krenuli naprijed.
Pretrčavali smo preostalu dionicu po teškom terenu uzvračajući vatru i nekoliko trenutaka kasnije našli smo se na čistini pored ceste koju smo u jednom dahu morali pretrčati dok je sila rafala i granata manjih artiljerijskih kalibara tukla šumu i cijelo okolno područje.
Dosta nas je na širokom dijelu uspjelo ući u šumu iznad ceste ali sam vidio i neke naše ljude koji su pali pod ovom vatrom prije samog izlaska na cestu.
Svako od nas je potražio zaklon kako je gdje mogao i tada se ljudi dosta rasturaju, ja sam se tad našao u raštrkanoj grupici sa 5-6 ljudi od kojih samo dvojica iz moje jedinice, neki su otišli desno, neki lijevo i tada upadamo u unakrsnu vatru iz pravca Kula grada, Pitinih stijena i Vidikovca.
U tim trenucima pokušavamo uzvratiti vatru prema Kula Gradu i Pitinim stijenama jer smo na taj dio smo imali bolji pregled nego prema Vidikovcu, dok su neke grupe imale direktan okršaj sa četnicima oko samog restorana i žičare.
Vremenom vatra sa četničkih položaja oko platoa i prema Pitinim stijenama jenjava i tada na plato ispod Vidkovca izlaze naši borci iz pravca Kosmatice.
Četnici u velikoj panici napuštaju položaje oko Pitinih Stijena i nedugo zatim po uključivanju ovih preko Kosmatice bježe i sa položaja oko Kula Grada.
Sa te strane nema više ni metka i mnogi naši borci ulaze na gornji dio puta i platoa bliže Kula gradu a to činim i ja sa ovih nekoliko ljudi.
Prva grupica boraca predvođena Dinom Magodom upućuje se prema stepenicama koje vode prema žičari a neki od njih se kreću kroz šumu ispod stepenica, neki čak uz stepenice ali svi oni jakom rafalnom paljbom pokrivaju pravac prema žičari i obližnjim šumarcima odakle više nema uzvratne četnike vatre.
Ovoj grupi se priključuje još ljudi i kroz par minuta prva grupa se pojavljuje na Vidikovcu pucajući po okolnoj šumi u koju su se povukli i zadnji četnici.
Nastaje opšte slavlje, ljudi vrište, neki pjevaju, oni kojima je preostalo nešto municije pucaju u zrak do pražnjenja okvira…a kako i ne bi, Trebević je konačno naš, Dino Magoda razvija zastavu s ljiljanima koju će cijeli grad moći vidjeti…

TREĆI DIO: 08. JUNI 1992. GODINE!

Na Vidikovcu je zavladala tišina.
Čule su se jedino detonacije odnekud iz daljine ili poneki rafal dole oko bob staze ali oko samog Vidikovca bilo je tiho i na sve nas to je djelovalo umirujuće.
Ljudi su se u grupicama kretali okolo, zavirivali u četničke jazbine, neki posmatrali grad, neki četničke položaje vidljive iz ove prerspektive i mislim da su svi prije ili poslije došli na Kula Grad pogledati četničke haubice koje su se tu nalazile ali i trocijevni PAT koji se nalazio nešto niže.
Na jednoj livadici blizu platoa ispod žičare sakupilo nas se dvadesetak oko rahmetli Dine Magode koji je prozvao radio stanicom naš centar veze riječima: “Hajde Aba da popijemo kahvu na Vidikovcu..“
Sa druge strane se čulo:
“Poslaću ja vama ne samo kahvu nego tepsiju baklava i himbera…“
Dino je rekao: “Daj vidi sa njima da pošalju šta i da ovi naši dođu pa da idemo dalje“
Aba je odgovorio:”Kontaktirao sam ih, ubrzo će odgovor…..“.

Moram pojasniti ovaj razgovor.
Jedinice na terenu su putem radio stanice mogle uspostaviti kontak samo sa centrom veze a iz samog centra bilo je moguće uspostaviti vezu sa komandom korpusa i jedinicom za artiljerijsku podršku, odnosno Jovanom Divjakom.
Prije ove akcije bilo je jasno rečeno da se u slučaju zauzimanja bitnih četničkih položaja odmah javi komandi i da će oni poslati neke stručne ekipe na teren koje će eventualna zatečena artiljerijska sredstva upotrijebiti za podršku na drugim lokalitetima .
Također je rečeno da će nas oni logistički podržati, prije svega municijom i hranom i što je možda najvažnije, da će direktno prenijeti jedinicama na terenu izravnu komandu šta činiti dalje.Moram tu reći da se tada planiralo ići dalje a da dostignute položaje pokriju rezervne snage koje su sve jedinice imale u pripremi u svojim štabovima.
Dakle u ovom razgovoru ono “vidi sa njima“ odnosilo se na komandu a ono “ovi naši“ opet na te rezervne snage.

Sa nestrpljenjem smo čekali odgovor od komande.

Aba se javio u međuvremenu s pitanjem da li se i kakvim vozilima može do gore ali je i dalje šaljivo i veselo dodavao svoje opaske.
Objašnjeno mu je sve, dokle može vozilima, kuda može pješice a dole je bilo bruka raje koja im mogu biti vodiči.Još je postojala izvjesna opasnost od 4 rezervoara jer nismo zauzeli taj položaj ali odatle se u tim trenucima nije djelovalo no tako nešto je ipak bilo moguće pa smo im skrenuli pažnju i na to.Također smo im rekli i za ove oko bob staze iako se i tu nije skoro nikako pucalo, četnici su se vjerovatno nalazili razasuti u obližnjoj borovini trudeći se da se izvuku kroz neke šupljine koje nisu mogli nadzirati naši borci koji su ih opkolili i koji su u grupama zauzeli zaklone po šumi.Posebno se velika pažnja morala obratiti na put prema prvom šumaru i od platoa prema Brusu jer smo se bojali kontraudara oklopa.

Ubrzo je odgovor stigao i Aba je rekao:
“Treba da krene jedan oklopni transporter i za njim još 2-3 kombija”.
Ostavili smo nekoliko ljudi da gledaju kad će izbiti odozdo ta vozila a mi smo se ponovo “razlazali“ okolo pregledajući sve i svašta samo da skratimo vrijeme.
Nije bilo nikakve naznake četničkog kontranapada ili traga bilo kakvog njihovog prisustva.

U ovom periodu iščekivanja pojavljivali su se među nama razni “stručnjaci“ i jedan takav koji je cijelo vrijeme tvrdio da zna koristiti PAT je na kraju i sjeo za tu spravu.
Ekipa zainteresovanih je stajala tu okolo prognozirajući čist pogodak i razaranje četničkog položaja Gradište koji se odatle vidio kao na tanjiru.
Nekoliko trenutaka se ovaj “štelio“..i specifičan zvuk djelovanja iz ove sprave naruši tišinu.
Podobar rafal završio je po kućama na Vratniku.
Jedva je on to uspio pustiti iz šaka a već je Dino trčao tamo psujući mu sve…
Prošlo je podosta vremena, možda pola sata a od našeg “konvoja“ ništa.
Ponovo zovemo Abu, ponovo nekoliko minuta čekanja i opet isto “Treba da krenu“.
Moju pažnju najviše su privlače haubice (valjda zato što sam u JNA bio nišandžija na jednoj ali većoj od ovih 105-ica).Često sam gore pored haubica, pa opet odem dole do platoa a raja većinom leže, drijemaju pa onda i ja malo poravnim i tako opet u nekoliko sve češćih kontakata sa centrom veze saznamo isto…“Kreću“.
Ne mogu tačno reći koliko je sve ovo iščekivanje trajalo ali raji je bilo već dodijalo, tražili su da se na naše mjesto pošalju rezervne snage a mi ili nazad ili da idemo dalje.
Dino je rekao:“Ne idemo nigdje dok ovi ne dođu ili to narede“.
Debela hladovina u borovoj šumici mi se činila dobrom za odmoriti dok se nešto od ovoga zaista i desi i lijepo sam zalegao tu.
Pored mene je prošao Dino i kucnuvši me nogom rekao „Ne spavaj“ da bi zatim produžio nešto dalje, valjda i on da se odmori među grupom ljudi koji su se tu nalazili.
Nekoliko minuta poslije iznenada se oglasila rafaljna paljba oko restorana, trenutak tišine i onda opet sa nekoliko mjesta nešto bliže nama iz šume ponovo rafali i pojedinačna vatra po šumici gdje smo ležali.
Niko od nas nije uspio ni uzvratiti vatru kad se čuo glas desno od mene:
“Pogodiše Dinu“…

ČETVRTI DIO: 08. JUNI 1992. GODINE!

Prišao sam grupi koja se nalazila desno od mene dok su trojica iz te grupe pripucavali prema šumi preko puta iz koje je prije nekoliko trenutaka osuta paljba po nama.
Dino je ležao potrbuške i tik uz njega nalazio se jedan naš borac, P.M koji je inače bio medicinar pa je pokušavao pregledati ranu od metka na njegovom tijelu.
Pogledao sam i ja i vidio prostrelnu ranu u predjelu oba bubrega.
Mala rupica na jednoj strani i nešto veća na drugoj.
Nije bilo krvarenja i naoko je izgledalo bezopasno.
Sniježno bijela majica i plava jakna bile su mu zavrnute visoko na leđima i još je davao znake života da bi nakon najviše jedne minute izdahnuo.
Izgledalo je kao da je zaspao.
Ja sam bio šokiran, skoro sam zanijemio, nešto me steglo u grlu i plućima i mislio sam da će mi srce eksplodirati i nisam mogao izdržati…suze su same krenule…a plakali su još neki oko mene.
P.M.je pozvao grupu ljudi koji su ponijeli tijelo Muhidina Dine Magode niz padine Trebevića…

Rafalna paljba se pojačala svuda naokolo i ponovo su se čule detonacije granata koje su svakim trenutkom bivale sve češće, na sve širem području i koje su se spuštale sve niže prema prvim perifernim naseljima.

Skoro istovremeno kad sam ja prišao mjestu gdje je ležao Dino ona trojica naših boraca koji su prvi uzvratili vatru odmah su pretrčali stepenice i ušli u šumu gdje su pretpostavljali da se nalaze četnici.
Iz šume se čula žestoka paljba koja je potrajala minut-dva da bi se poslije nekoliko trenutaka ova trojica pojavila iz borove šume vukući jednog ranjenog četnika.
Jedan od ove trojice naših boraca R.F. bio je ranjen u predjelu desnog uha i to mjesto je pokrio otvorenom šakom dok mu se lice nije vidjelo od krvi ali je bio u stanju drugom rukom držati jednu nogavicu smb pantalona četnika i tako ga vući na leđima dok su druga dvojica pomažući mu više obraćali pažnju na šumu iz koje su izišli.
Tek sam došao sebi kad je R.F. pustio nogu onog četnika i ušao ovamo među drveće gdje će mu P.M. previti uho koje je visilo “na koncu“ ali koje su mu kasnije uspjeli prišiti u bolnici.
Ova druga dvojica su držali četnika i ja sam im prišao dok su se zvuci rafala i dalje pojačavali a granate već uveliko padale okolo.
Mladić od nekih dvadeset pet ili koju više, duge crne kose, izrazito visok i krupan ležao je pred nama i previjajući se od bolova prouzrokovanih ranama u predjelu ramena i noge koja je bila podobro izrešetana, molio je za milost.
Njegova poluautomatska puška bila je u rukama jednog od dvojice koji su tu stajali i koji su mi tad rekli da je on iz neposredne blizine ranio R.F. koji je uspio onako ranjen uhvatiti za njegovu cijev i istrgnuti mu je iz šaka nakon čega je četnik dobio rafale od ove dvojice.
Ova dvojica gledali su u mene kao da sam kakav sudija za privedene četnike dok su mi pričali o još jednom mrtvom četi kojeg su tamo ostavili jer ga nisu mogli odmah izvući.

U tim trenucima u toku je bio četnički pokušaj kontranapada ali to je bio itekako slab pokušaj pješadije iz već potpuno razbijenih grupa koje su se nalazile razasute okolo.
Iz pravca Prvog Šumara su pokušali napredovati i probiti se sa jednim oklopnim transporterom praćenim pješadijom ali je taj napad odbijen u startu jer je pješadija takoreći desetkovana a transporter se odmah uputio nazad i neoštećen se udaljio u pravcu Brusa ostavljajući mrtve i ranjene četnike da leže naokolo.

Četnička artiljerija je ponovo bjesnila, tukli su bjesomučno sve urbane dijelove grada a posebno periferna naselja koja gravitiraju obroncima Trebevića i to iz svih mogućih artiljerijskih oružja a to se odozgor iz naše prerspektive vidjelo kao na dlanu.
Kontaktirao sam centar veze i Abu da vidim ima li nekih informacija od komande i rekao je da bez obzira na sve ostanemo gore jer najavljena pomoć stiže ali i da su rezervne snage iz nekih jedinica samoinicijativno krenule prema Trebeviću.
Pošto smo već uveliko oskudijevali sa municijom onako raspoređeni u grupama na četničke rafale odgovarali smo suzdržano ili nikako.
Poslije ovog četničkog pokušaja kontranapada a posebno nakon debakla blizu Prvog Šumara od Cacinih ljudi, vatra i borbe su ponovo jenjavale da bi sasvim utihle.

Dan dug ko godina, pun neizvjesnosti, primicao se kasnim popodnevnim satima kad je iz centra veze prošao prijenos naredbe o potpunom povlačenju svih jedinica prema svojim štabovima.
Među ljudima je zavladala zabuna, nikom nije bilo jasno šta se dešava jer smo se još uvijek nadali da će doći najavljene ekipe.
Čak smo u međuvremenu imali dobar broj rezervnih jedinica koje su stigle u najbliža naselja.
Pripadnici MUP-a su pozvali neke od nas i sabrali smo se na platou gdje smo porazgovarali.
Čovjek koji je bio nešto kao komandir voda u toj jedinici MUP-a rekao je da ne bi trebali napuštati položaje i da će dobar broj njih ostati gore tokom noći pa su pitali ko hoće od nas ostati s njima.
Bilo je dobrovoljaca koji su se javili za ostanak i moram priznati da ja nisam bio jedan od njih.
Dao sam svoj nepun okvir municije jednom od ovih ljudi i jednu ručnu bombu, to je bilo sve što sam imao.
Isto su uradili i ostali borci koji su se namjeravali vratiti prema štabu.
Krenuli smo nizbrdo u grupama, ja sam se osjećao potpuno izgubljeno, nisam ništa mislio, ni na šta obraćao pažnju, samo sam koračao za nogama borca ispred mene u koje sam netremice gledao i koje su me vodile nazad…

PETI DIO: 08. JUNI 1992. GODINE!

Kada smo stigli pred štab jedinice Bosnae 23, kojom je komandovao rahmetli Dino Magoda, zatekli smo veliki broj okupljenih ljudi jer je sama kuća Dine Magode bila nedaleko odatle pa je tu bilo pored boraca i dosta članova njegove porodice.
Tu je vladala teška atmosfera puna žalosnih scena, plača, panike i opšteg rastrojstva koje se na svakome odražavalo na neki svoj način.
Prišao sam članovima njegove porodice pokušavajući nešto da učinim ili kažem ali ništa se u tim trenutcima nije imalo korisno i umirujuće za njih reći .
Iz nekih razgovora saznao sam da oni još nisu znali gdje je tijelo rahmetli Dine, tek su znali da je tijelo dopremljeno do lokacije gdje su bila vozila za prihvat i odvlačenje.
Pitao sam njegovog brata da li je išao igdje da vidi gdje je tijelo odvezeno a on je rekao da nije i upitao da li bih ja otišao s njim da vidimo gdje je i da se dalje vidi oko dženaze i sl.
Naravno odmah sam pristao i sa golfom rahmetli Dine otišli smo pravo u Bakije.
Nikad ranije nisam mogao ni zamisliti nešto slično poput toga što sam taj dan vidio.
Kada smo izašli iz kola zapahnuo nas je neugodan miris kojim se osjetila cijela okolina, čini mi se čak i cijela baščaršija.
Tu su i prethodnih dana dovlačena tijela ubijenih građana a uslijed neprestanog granatiranja grobalja nije ih bilo moguće sve ukopati.
I u ovim trenutcima granate su padale i ljudi zaposleni u Bakijama su bili unutra.
Ušli smo i upitali za Dinu.
Pogledali su u knjige i rekli da im nije dostavljeno tijelo i kad smo izišli odatle prošli smo kroz veliko dvorište koje je u stvari ulaz i parking za njihova vozila.
Nevjerovatan prizor tu u dvorištu, stotine tijela ležala su prekrivena krvavim bijelim čaršafima a u ovim vrelim danima to je uzrokovalo užasan zadah.
Uletjeli smo u golfa i stigli pred mrtvačnicu bolnice Koševo koja je u tim trentucima bila zvjerski granatirana a salve granata zasipale su zgrade i krug klinike i tu je tada bilo teže nego na nekom ratištu i liniji.
Pred mrtvačnicom je bilo dosta ljudi i vozila i još uvijek su stizala tijela odasvud.
U toj sveopštoj gužvi dok su uposlenici mrtvačnice kačili kartice za nožni palac i ubacivali tijela, uspjeli smo se raspitati kod čovjeka koji je zapisivao imena poginulih koji bi upravo pristigli.
Čovjek je pregledao spisak i rekao-nema.
Sad smo ja i njegov brat stajali u nedoumici, je li moguće da je tijelo negdje izgubljeno?
Još je ostalo da pogledamo u vojnoj bolnici, što je bilo malo vjerovatno a na nečije riječi iz ove gužve “možda je ranjen, jeste li gledali na odjeljenjima“,mi smo se ponadali,čak skoro i povjerovali da je možda baš tako.
Ipak prije nego obiđemo sva odjeljenja morali smo eliminisati zadnju mogućnost da je mrtav a to je odlazak u vojnu bolnicu.
Dole isto-nema pod mrtvi ali ni u knjizi prijema ranjenih i očito je tu administracija puno bolje obavljala svoj posao nego u Koševu ili Bakijama.
Njegov brat je insistirao da još jednom obiđemo bakije prije nego li se vratimo na Koševo i počnemo tražiti po odjeljenjima.
U bakijama sam sa čovjekom koji je radio tu, krenuo od tijela do tijela i bez obzira na markicu, otkrivali smo čaršaf i pogledali u lice.
Mujo nije mogao tu prisustvovati i čekao je u kolima.
Pregledavši sve i jedno tijelo uvjerio sam se da Dino nije tu.
Opet smo golfom stigli u Koševo i puni nade upitali na prijemnom odjeljenju hirurgije i opet nije bilo traženog imena ali su nas oni uputili ponovo na mrtvačnicu jer kako rekoše radi haosa tamo najbolje bi bilo ne vjerovati spisku i pokušati isto što u Bakijama.
Teško je opisati šta smo sve ovo vrijeme osjećali, posebno njegov brat, sad misliš da je mrtav, poslije se ponadaš da ipak nije pa ponovo…
Onaj čovjek sa spiskom stajao je pred mrtvačnicom kad sam mimo njega ušao unutra.
Unutra u hodniku nekoliko tijela poredanih i prekrivenih ležalo je na nosilima i na brzinu sam ih otkrio i pogledao a onda ušao u prostoriju gdje leševi nisu više mogli biti tako raspoređeni radi prostora.
Veliki broj tijela jednostavno je bio nabacan jedna peko drugih.
Neki ljudi su mi pomogli vući neka tijela, preslagati tu krvavu gomilu na drugu stranu.
Odjednom se na dnu gomile ukazala bijela majica i odmah sam odustao od prenošenja drugih tijela pa sam ispod njih počeo vući za ruku i uz pomoć ovih ljudi uspio izvući tijelo Muhidna Dine Magode…

Naredna dva dana na položaje na Trebeviću koji su opisani u prethodnim postovima četnici se nisu vraćali valjda misleći da smo mi ostali tu utvrditi linje itd.
Naše grupe zajedno sa MUP-om ta dva dana gore su slale nešto ljudi, osmatrale iz prikrajka šta će se tu dalje dešavati nadajući se da će komanda ipak nešto poduzeti jer na ovim položajima gore nije bilo ni žive duše 9-og i do prvih večernjih sati 10 juna.
Te noći su četnici u pratnji jednog tenka i nekoliko oklopnih transportera iz pravca Brusa i sličnom jedinicom iz pravca Prvog Šumara mirno uveli nove snage i zaposjeli sve lokalitete i položaje koje smo 8-og juna osvojili i od tada ni ove naše grupe nisu izlazile gore jer to više nije bilo moguće.
Konačno smo shvatili da je Trebević prepušten četnicima i da naši samoinicijativni pokušaji nemaju ama baš nikakvu podršku kod najodgovornijih ljudi u Armiji.
Nadajući se da će nam trebati ova artiljerija koju smo gore zatekli niko nije ni pokušao bar to onesposobiti tako se situacija vraća u potpunosti na stanje od prije 8 juna uz jedinu razliku velikih ljudskih gubitaka na obje strane.
Nikad niko od naše komande Armije nije našao za shodno da objasni sve ovo.

preuzeto: Zelene Beretke Stari Grad Blogger

KAKO JE RAHMETLI DINO MAGODA POLOŽIO ŽIVOT ZA SARAJEVO, ZA DOMOVINU!
Komentari
Na vrh
X