Feljton

ALIČKOVIĆ NIHAD: MOJA PRIČA NA DANAŠNJI DAN 1993. GODINE

ALIČKOVIĆ NIHAD: NA DANAŠNJI DAN 1993. GODINE SAM TEŠKO RANJEN
Na današnji dan, 1993. granate koju su eksplodirale u mojoj blizini promijenule su mi život zauvijek.

11295895_10205804534805452_1539954491415807702_n23. DECEMBAR 1993.
Bio sam kući, danima nisam izlazio vani. Bolovao sam pljuskavice i bio izolovan od ostatka raje koja ih još nije bolovala kako im ne bi prešlo od mene. Taj dan, sjećam se, bio je zadnji dan, prelamalo se. Bio sam dobar i više nije bilo šanse da nekome prenesem tu dječiju bolest. Nestrpljivo sam samo gledao kako da se izvučem iz kuće i siđem iza zgrade jer raju iz zgrade nisam viđao danima osim sa balkona jer sam na drugom spratu a okupljanje je bio ispod mog balkona.

Dan je bio previše pozitivan da bi se tako i završio. Nije bilo nekog specijalnog granatiranja. Granate su odjekivale u daljinama gdje su vjerovatno vođene bitke za očuvanje grada Sarajeva jer su četničke i tzv. VRS snage non stop pokušavale ući u grad i presjeći ga.
Oko 15:00 sati iznenada je stigla humanitarna pomoć u zgradu. Vijest se proširila zgradom brzinom svjetlosti i već su stanari počeli da se okupljaju na prizemlju i prave red. To mi je dalo priliku da izađem kratko van stana i odem po humanitarnu. Na kraju, tako je i bilo. Uzeo sam prazne kese i sišao i prije nego stao u red, javo se svojim vršnjacima da ću izaći čim humanitarnu iznesem kući. Humanitarna kao i svaki put ništa se nije razlikovala od one prethodne. Nešto malo ulja, brašna, riže, leće, nekoliko konzervi ribe haringe u crvenom sosu i to je bilo to.
Dok smo stajali u redu, iznenada je došla struja. Nikada neću zaboraviti te vriske oduševljenja koji su se prolamali kroz Alipašino polje kada dođe struja. To je poseban momenat i teško se zaboravlja. Odjednom se začuje vrisak iz hiljade stanova a onda se prvo pušta muzika i pali tv. Doduše, kako ko.
Nisam mogao da iščekam da dođem na red ali na kraju sam dočekao, preuzeo humanitarnu i odletio kući kao metak samo da riješim tu obavezu što prije. Majka je već bila upalila bojler. Morao sam da se okupam nakon tih nekoliko dana bolovanja pljuskavica pa sam onda mogao dalje svojim poslom. Sjeo sam, gladan sam bio a humanitarna je došla u pravi tren. Otvorio sam tzv. haringu i pojeo je možda brže nego ikad samo da bih što prije izašao iz stana. Nisam mogao čekati bojler, nisam mogao čekati da se voda ugrije, da se okupam pa osušim pa izađem. Bog je htio drugačije, ja sam htio drugačije i nestrpljenje mi nije dalo da ostanem u kući.

-Molim te, odoh samo 10 minuta dok se bojler ugrije i eto me da se okupam. Nisam danima vani bio samo malo da izađem. rekao sam majci i izašao

22260_1308970477226_4853695_nOstala je iza mene radeći na tome da dolazak struje iskoristi što je bolje moguće pa je tako odmah proradila mašina za veš, peć za kuhanje kako bi se drva uštedjela, usisivač itd. Činilo se a i nije, da radi odjednom stotine poslova u kući. Otac, majka i rahmetli dedo Sulejman, ostali su u kući a ja sam izašao.
Trčećim koracima preskakao sam stepenište i okretao se na spratovima hvatajući se za gelendere od stubišta. Mahalska haustorska fora koju sva haustorčad gotovo prvo nauče. Izašao sam iz zgrade a iza mene je još uvijek na prizemlju bio red s humanitarnom koja se dijelila.

Od ulaza zgrade udaljeni maksimalno 10 metara stajali su jarani, raja iz zgrade, raja s kojom skupa odrastam pubertetsko djetinstvo u opkoljenom Sarajevu. Nismo dugo stajali, pričali smo ko zna o kome i kojoj i ko zna o čemu. Ismir, najmlađi koji je bio tu, stajao je ispred ulaznih vrata u zgradu. Mirsad Korjenić pozdravio se sa svima kratko i prošao kraj Ismira i ušao u zgradu. Krenuo je kući, vjerovatno da iskoristi struju, humanitarnu ili pomete i on jednu haringu koja je došla za podjelu. S obzirom da je iza sebe zatvorio vrata ulaza, ne znam gdje je tačno već bio stigao, ali jako brzo iza njegovog odlaska… pale su dvije granate u isto vrijeme.

…otvaram oči, vjerovatno sekund ili dva nakon same eksplozije granata i ispred sebe vidim ulazna vrata. Ne sjećam se kako sam se tu našao, da li me je detonacija bacila do vrata, da li sam u sekundi pretrčao taj dio prostora, ne znam, samo znam da je bliža granata koja je pala, pala tačno nama koji smo stajali i pričali među noge. Niko od nas nije bio udaljen više od jedan metar od mjesta eksplozije. Stotine pitanja je u glavi i stotine odgovore u jednoj sekundi. Šta se desilo? Granata! Gdje sam? Ispred vrata. Šta sad? Ulazi. Šta se dešava?
Na trenutak čini mi se kao da sam pijan, kao da mi se njiše tlo pod nogama kao da propadam i tonem, kao da nestajem i izlazim iz samog sebe, kao da sve to traje godinama a ustvari samo je tren. Osjećam kako mi je tijelo odjednom vruće, kako mi temperatura tijela raste i osjećam… ne osjećam, ne osjećam lijevu ruku niti mogu da je pomjerim. Pogled odozgo prema tlu, daje mi do znanja da se moja ruka ne pomjera, da je moj dlan opušten i da ruku imam tek onako pored sebe. Sekundarno kroz glavu prolazi samo jedna stvar, RANJEN SAM!
Dižem glavu i otvaram vrata desnom rukom i ulazim i krećem prema stepenicama dok iza mene utrčava i protrčava Jasnim Zaimović. Vrištao je, bio je u panici i očito je ranjen pomislio sam. Haustor je bio pun prašine, mrak, Decembar je i noć polako pada a ja se kroz oblak prašine provlačim i kroz prizemlje protrčavam između uspaničenih komšija i onih prisebnih koji su potrčali vani ispred zgrade da vide da li je neko ranjen.
Na sebi sam imao dvije jakne. Jeans jaknu i neku deblju zimsku maslinasto zelenu, te je nemoguće bilo vidjeti da sam ranjen. U trenutnu dok prolazim kroz prizemlje osjetim kako mi krv navire na usta. Shvatio sam da to nije dobro te sam nastavio trčati prema stubišnom djelu samo da dođem do stana.
Kao dijete, nagledao sam se hiljade filmova, i filmski efekti umiranja ranjenih glaumaca vječno su završavali sa puštanjem krvi iz usta. Znao sam da to nije dobar znak i nastavio sam da trčim. U trenutku sam pomislio da ću iskrvariti ako pustim da krv iz usta krene iz mene te nisam otvarao usta već u trku disao i udisao na nos prašinu i mrak koji je prekrio prizemlje.
Stigao sam do stubišta i krenuo uz stepenice slušajući vrisku i paniku koja ostaje iza mene. Pomislio sam samo da mi je doći do stana jer svaki sekund je bio sve teži, svaki korak je bio sve tromiji iako me je adrenalin držao budnim i pri snazi i svijesti koliko toliko. Kada sam došao do prvog sprata, negdje na pola stubišta pojavio se otac. Trčao je niz stepenice zadihan, krenuo je da vidi gdje sam, gdje su ostali. Znao je da sam vani. Znao je da sam samo prije par minuta izašao a čuo je granatu prije 20-30 sekundi koja je eksplodirala ispod balkona.
Nevjerovatno je koliko čovjeku stvari prođe kroz glavu u tako malo sekundi i tako kratkom vremenu a kao da traje vječnost, kao da opisujem sate i sate vremenskog prostora. 
Stao je ispred mene, ljutito a i sretno me pogledao od glave do pete u par sekundi vidjevši da sam na nogama, da sam čitav da trčim i da sam uredu. Na meni je sve uredu a i nije, ali se ne vidi. Samo mi je rekao bježi u kuću vidiš da je granatiranje počelo a ja, ja sam zapečatio svoja usta, bojeći se krvi punih usta i da ne iskrvarim. Par sekundi je samo trajao naš susret pregled i mimoilaženje.

12391805_10207106173465605_7095884189874459634_nStigao sam pred zadnjih 10-tak stepenica drugog sprata, mog sprata, dok je on otrčao da pomogne ranjenima. Na pola drugog sprata već me je izdavala snaga, te malo prije nego sam klonuo, ispred mene se pojavila majka, uzela me pod ruku, vidjela je, shvatila je, osjetila je da sam ranjen. Nisam više mogao držati krv u ustima i počela je da curi polako niz bradu jer me je gušila. Pod ruku s njom krenuli smo uz zadnje stepenice do stana i ušli u stan i tad se ukazala ogromna fleka krvi na mom lijevom ramenu koja je počela natapali obje jakne na meni te je stvar postala jasna. Ranjen sam oko ramena s lijeve strane.
Ušetao sam u primaću sobu, dnevni boravak i tu se rastao s majkom koja se u trenu našla na balkonu stana dozivajući oca iz sve snage svog malog ženskog majčinskog bića od jedan metar i pedeset centimetara. Dozivala je oca a ja sam sjeo na pod, kraj kreveta, na kojem je rahmetli dedo sjedio sa štapom u ruci i gledao me očima punih suza nemoćan da bilo šta učini, i legao sam mu pred noge. Sve se okretalo oko mene, počeo sam snažno da gubim krv i uticalo je na moju prisebnost i stanje. Krv je išla na usta i pomislio sam da ću izdahnuti u vlastitom stanu i iskrvariti.

U tom trenu, ispred mene se nacrtao lik oca, babuke mog, koji mi je otkopčavao jaknu. Stigao je kroz nekoliko sekundi nakon što ga je majka zvala s balkona. U tom momentu u rukama je držao malog i najmlađeg Ismira. Nakon majčinog prolamanja glasa s balkona. Čuo je da sam ranjen i predao Ismira u ruke komšije koji je stajao kraj njega i rekao mu da ga nosi u kombi koji se već parkirao ispred zgrade. Stigao je kombi iz štaba Jukine jedinice sa Trga ZavnoBiH-a. Čuli su eksplozije, čuli vrisku i došli da voze ranjene ako ih ima.
Otkopčao mi je jaknu, jednu, drugu, i vidio je da me je geler pogodio direktno u lijevo rame. Pogodio me je s”prijeda. Ogroman je to komad mesa bio otvoren, koji zjapi i iz kojeg šiklja krv. Nema više jakni da je natapaju. Samo je reko SINE. Tada je kombi već bio pun. Pun onih koji su bili dole, ispred zgrade, na prizemlju i spremao se da krene. Sekunde su me dijelile od prevoza koji mi je kao i ostalima spasio život. Otac je upio da otrči do balkona i saopšti ostalima dole da u stanu ima još jedno dijete ranjeno i da kombi ne ide. Tada, slika mi se počela razbistravati, malo sam bolje vidio. Krv je izlazila iz mene ali znam znao da moram ustati i sići do kombija. U pridizanju, onako u trku, otac me samo pokupio po nogama i digao u ruke i za nekoliko sekundi niz stepenice, već smo bili ispred vrata kombija. Ušli smo odzada na leđna vrata. Tek tada, bolje sam došao sebi, počeo da razabirem stvari i detalje jer je svjetlo u kombiju bilo jako, i vjerovatno me trznulo iz klonulosti. Sjedio sam na samoj ivici nekog improvizovanog mindera u kombiju s lijeve strane odmah do vrata. Jednim pregledom u samo par sekundi pregledao sam cijeli kombi. Iza mene, gotovo naslonjen leđima, sjedio je Adis Hadžović, ispružene noge preko mindera i tada sam vidio da je ranjen u nogu, da krvari, da mu je list s noge doslovno otkinut. Ispod mindera na podu kraj mojih nogu ležao je u krilu svoje majke, Kenan Halilović. Ranjen je u stomak i ruku ali ne oglašava se, činilo se da spava dok mu je majka plakala i dozivala ga. Iza njega na podu sjedio je mali Ismir kojeg je otac malo prije toga držao u rukama. Sjedio je i u šoku gledao u jednu tačku. Nikada u životu nisam vidio prazniji pogled, nedefinisan, jednostavno zaleđen a iz obraza mu je curila tanka linija krvi. Kraj njega, sjedio je Jasmin Zaimović, derao se, prepao se, doživio je šok i bio je ranjen u ruku iznad lakta.

Okrenuo sam se, vrata kombija su bila jako blizu na koja je čučeći bio naslonjen moj otac, držeći me za koljena i gledajući očima punih suza. Bio je svjestan situacije. To su oni momenti u koim se pomiješa i strah i bol i tuga i prisebnost i sve odjednom u čovjeku. Govorio je nešto utješno. Ne boj se, bit će sve uredu sine!
Od eksplozije granate do ovog momenta sve je ukupno proteklo vremena možda dvije minute a vjerovatno i manje.
Pomislio sam samo na jedno! UČI. Prouči nešto. Fatihu. Samo prouči. Tada sam pogledao ponovo svoju ruku na svom roljenu koju sam želio da pomaknem ali nisam mogao. Jednostavno, tu je a kao da nije moja.
Podigni mi ruku rekao sam ocu. Nije mu bilo jasno šta hoću ali mi je uzeo ruku i pridigao je malo. Podigni mi ruku i okreni je, okreni mi dlan da proučim Fatihu rekao sam mu. Zdravu desnu ruku sam stavio ispred sebe, okreuo dlan ka licu i gledao kako mi otac upravlja lijevom rukom i okreće je i ispruža moj dlan. Moj dlan, moje ruke, na meni, koji ja sam ne mogu da pomjerim. Učio sam, učio učio i učio… Amin i desnom rukom sam umio lice.

22260_1308970197219_6913432_nNa insistiranje oca, kombi je vozio u tadašnju VOJNU BOLNICU, današnju, dr.prim. Abdulah Nakaš. Bila je bliža, Koševo je bilo dalje a i stari je već poznavao neke doktore u vojnoj bolnici jer je bio i sam ranjen 1992.godine u obje noge ispred zgrade Predsjedništva gdje je radio. U trenu, kao da smo letjeli, kombi se zaustavio i vrata ispred mene su se otvorila. Vidio sam onaj hitni krevet na točkovima, čovjeka sa kamerom iza njega i puno medicinskog osoblja i bijelih mantila. Pošto sam bio odmah do vrata, prvi sam izašao i odvezen u prijemnu ambulantu. Dolazili su zamnom jedan po jedan na drugim krevetima i samo redali krevete jedan pored drugog. Gledao sam okolo ležeći na krevetu, u plafon, na stranu a onda sam počeo da tonem, osjetio sam da nestajem da se gasim i da se bliži kraj programa za taj dan, zauvijek. Mislio sam da je gotovo da je to to. Osjetio sam kako su mi oči teške i kako treba da zaspem pa, možda će biti bolje kad se probudim. Osjetio sam da mi pluća gore, da mi je tijelo vruće i da već sve teže dolazim do zraka i da mi se soba polako okreće. Cijelo to vrijeme nisam ni osjetio da su me skinuli do gole kože. Trudio sam se da vidim što više da bih ostao budan te se na taj način borio sam samim sobom. Vidio sam desno pored sebe Ismira kako leži na leđima i idalje ima onaj neobjašnjiv, nedefinisan hladan pogled. Čuo sam u gužvi glasova u metežu, nekoliko puta Jasmina da se idalje dere, vrišti i galami i da traži da ga neko previje i sanira. Nekako sam uspio podići glavu na tren i vidjeti prizor koji je trajao jedan sekund a ostao mi urezan za cijeli život.
Negdje u gradu, vjerovatno malo prije tog momenta, desio se još jedan masakr i malo nakon što smo mi ispunili prijemnu sobu, počeli su dovoziti i te druge ljude. Tada, baš u tom trenu kada sam smogao snage da podignem glavu, provlačili su ispod mojh nogu golu ženu na krevetu koja je ležala na stranu. Bože, nikada više rana, rupa, i tački od krvi od gelera iz kojih je curila krv nisam vidio na jednom tijelu.
Spustio sam glavu i bacio pogled samo na kratko u lijevu stranu i vidio oca, kako panično gleda u mene i doziva jednog od doktora da hitno dođe. Gubio sam se, već sam nestajao i potonuo jako puno. Toplo je, baš mi je toplo u ovim sekundama, a onda, krenulo je naviranje krvi na usta. Krenuo je mlaz krvi koji je počeo da puni pluća slijevajući se kroz unutrašnje kanale s ramena na plućna krila. U trenu sam samo osjetio ubod i vidio kraj sebe doktora koji mi skalperom pravi rez od par centimetara sa lijeve strane na sredini rebara a onda gledao, kako drugom rukom kroz mene gura zeljeznu šipku. Ništa mi nije bilo jasno. Nisam mogao doći do daha. Baš sam teško disao a onda odjednom olakšanje kroz nekoliko sekundi. Razbistrio mi se pogled. Grlo je počelo da pušta zrak i udahnuo sam gotovo punim plućima. Doktor je odradio drenažu na lijevom plućnom krilu i napravio kanal kako bi otekla krv koja je počela da me guši.
Nakon toga, sve je počela biti rutina. Progledao sam, bio sam bolji. Urađeni su rendgenski snimci da bi se znalo šta treba da mi se radi. Trebao sam na operaciju međutim sala je bila zauzeta. Sjedio sam tako razvaljenog i smrskanog ramena neko vrijeme sa ocem i čekao na red. Sjedili smo u holu ispred sale. Ne sjećam se da li smo i šta smo pričali, znao sam samo da je u sali bio Kenan Halilović a onda sam ubrzo došao i ja na red.

22260_1308970157218_7079289_nBudim se na odjeljenju intenzivne njege. Noć je. Vjerovatno je 1:00 sat iza ponoći. Na meni deke, jorgani, milion nekih prekrivača navučenih do vrata. Odvratan osjećaj, onaj najružniji kada se budiš iz narkoze. Nisi nigdje. Ni tamo a ni vamo, jednostavno znaš da si tu, svjestan, a nemoćan a kao u polu snu. Mrak je bio. Prostoriju su osjetljavale sijalice iz drugih prostorija koje su pregrađene staklima pa se ko i nešto vidi. Bacio sam pogled niz jorgan, a onda u trenu shvatio gdje sam, šta sam, i šta je bilo. Dakle, živ sam. Kroz par sekundi samo, kroz misli su mi prošle sve slike od same detonacije do ulaska u operacionu salu. Pitanje je bilo prvo šta mi je s rukom?! Da li da probam da se pomjerim? Da li da se otkrijem desnom rukom i u tom mom razmišljanju ispred mene se pojavi medicinska sestra, mlada. Ustanovila je da sam budan, te me pitala jesam li dobro, boli li me nešto i je li mi treba nešto? Okretao sam glavu okolo odgovarajući joj i vidio da s moje lijeve strane na krevetu leži i spava Kenan koji je bio prije mene na operaciji. Pitao sam je prvo šta je bilo s Kenom? Kenan je ostao bez jednog bubrega i slazene i imao je tešku povredu desne ruke ispod lakta. Oko njega je bilo nekoliko flaša drenaže, infuzije itd. te je bio kao i ja ušuškan dekama i jorganima dok je spavao. Živ je, to je bitno, nije više u opasnosti.
Okrenuo sam se prema sestri i htio sam a nisam znao kako, da je pitam šta je samnom jer nikoga više od raje nisam vidio u sobi i nisam znao da li su uopšte tu.
Šta je samnom? Jesam li izgubio ruku ili nisam napokon sam izustio. Ne smijem da se pomjerim. Ne znam da li ću se pomjeriti ili neću. Kakav će osjećaj biti. Utrnuo sam sav i jednostavno ne osjetim gotovo ništa. Prišla je krevetu pored mene, uhvatila jorgan s moje lijeve strane i rekla ne brini, bit će sve uredu, nisi izgubio ruku i otkrila me. Gledao sam u ruku, i zaista je bila tu. Gledao, poželio da je pomjerim, ali nisam mogao, nijednim milimetrom, ni prstom ama nikako. Ali bila je tu. Preživio sam a onda sam zaspao.

Imao sam dvije interventne operacije taj dan. Nakon njih u narednih par godina do 1997. godine imao sam još devet operacija, kako zbog gelera, apcesa i upala, zagnojavanja i plastične operacije pa nadalje. Ukupno 11 operacija od 1993. godine do 1997. i od tada nikad više. HVala Bogu. Procjenom ljekara, dobio sam trajno rješenje invalidnosti od 60% za koju primam 100,00 KM mjesečno od države. Dobro dođe kao inekcija nekada kada je čovjek bez novca. Danas imam još tri gelera u sebi te veliki broj ograničenja u služenju lijevom rukom.IMG_3225
Jasmin Zaimović previjen je istu noć na prijemnom i poslan kući na lijećenje. Geler mu je prošao kroz biceps lijeve ruke te je bio lakše ranjen. Danas živi u istoj zgradi i ne galami i ne vrišti kao onda. Rođen je 1979. godine i tada je imao 14 godina. Živ bio Jasko. 🙂
10387483_10208012482733702_815805455523881087_n
Adis Hadžović, ostao je bez minimalno pola lista mišića desne noge. Istu noć sanirana mu je rana i prebačen je na Koševo gdje je nastavio liječenje. Danas je takođe invalid od 60%. Rođen je 1981. godine i tada je imao 12 godina. Živ bio jarane. 🙂
23787_107295772631670_7323833_n
Kenan Halilović živi i radi u Sarajevu. Ne znam koji procenti invalidnosti su mu određeni. Dugo se nismo vidjeli ali nadam se da je dobro i zdravo. Kenan je tada imao između 10-12 godina. Živ bio. 🙂
00ccf38
Elmin Skeledžić, lakše je ranjen i po nesreći taj mali geler pogodio ga je u debelo mesu u guz, te nije imao posljedice. Tada je imao između 7 i 8 godina. Živ bio brate 🙂
315302_140299436110820_578764777_n
Lejla Brdarić – Zembo, ranjena je u stanu, od gelera na trećem spratu. Stan odmah iznad mog. Geler je izvana uletio  kroz balkon odbijao se od plafon i zidove i pogodio je u nogu. Lakše je ranjena te nije imala posljedica. Tada je imala 13 godina. Živa bila Lelo. 🙂
U istom stanu ranjena je lakše i bez posljedica i njena nana koja nije imala posljedice od gelera. Neka joj je vječni rahmet, preselila je prije par godina.
397451_329683017066428_1804864169_n

Ismir je bio teško ranjen. Nekoliko gelera ga je pogodilo na kritična mjesta i nekoliko od njih i danas nosi u sebi. Jedan mu je ostao u glavi, drugi u grudima kraj srca, treći u leđima kraj kičme. Jedan geler, srećom sitan, pogodio ga je u obraz. Tada je imao između 7 i 9 godina. Nek si živ i zdrav. 🙂 Nažalost nemam fotografiju.

Haris je takođe lakše ranjen u nogu. Geler mu je napravio malu prostrijelnu ranu te ga više okrznuo na svu sreću tako da nije imao posljedice. Tada je imao između 14-16 godina. Živ bio. 🙂 Nažalost nemam fotografiju.

Danas kada razmišljam o svemu ovome jednostavno shvatim da je bila Allahova volja da niko ne pogine taj dan. Kasnije se ustanovilo da su u istom trenu pale dvije granate. Jedna je pala nama pod noge a druga na dječiji teren 20 metara od nas. Pale su u isto vrijeme, tako da sam mislio da je u pitanju jedna granata ali ne. Imali smo sreću. Preživjeli smo i hvala Bogu što taj dan ne moram pamtiti po smrti ili pogibiji nekoga od prijatelja. 
Što se tiče rana, zdravlja, nisam nikada prestao da razmisljam o jednoj činjenici. S obzirom da sam srastao sa svojim ožiljcima, da sam se nosio kao odrastao čovjek sa periodom liječenja koje je bilo teško i trajalo dugo, ne znam kako bih se sada ponašao da mi se nekim čudom vrate potpune funkcije ruke. Možda to ne bih ni želio. Ponosam sam na svoje ožiljke. Ponosan što sam bio tu, što sam i ja dao kap svoje krvi za opkoljeni grad i što ću taj pečat agresije na Republiku Bosnu i Heregovinu nositi na sebi dok sam živ. Možda mi se život mogao drugačije odvijati da nisam bio ranjen, ali sudbina je bila takva da budem, ali sam živ. Živ i zdrav hvala Bogu i spreman da svjedočim sve do smrti o onome šta je bilo, šta se desilo i šta se ne smije više nikada ponoviti. 

Da nam se više nikada ne ponove sudbine 92-95. godine. To možemo samo spriječiti pričajući o tome, svjedočeći, prenoseći dalje i boreći se protiv zaborava. Nema oprosta, nema zaborava!

Hvala mom ocu, mojoj majci i mojoj sestri što su sve  ovo preživljavali samnom i što danas takođe spavaju u grču ali su mi ipak podrška i potpora! Volim vas! 

S poštovanjem,

Nihad Aličković
AntiDayton pokret

ALIČKOVIĆ NIHAD: MOJA PRIČA NA DANAŠNJI DAN 1993. GODINE
Komentari
Na vrh
X